Delegacije SAD i Rusije, koje su se sastale u Istanbulu, kažu su da su tamo došle kako bi razgovarale o normalizaciji rada diplomatskih misija a ne o ratu u Ukrajini. Njihovi kontakti su, međutim, očigledna posljedica pokušaja predsjednika SAD Donalda Trampa da postigne dogovor o okončanju tog rata. Problem je u tome što, osim Trampa, koji sanja o Nobelovoj nagradi za mir, nijedna od strana kojima je ovaj rat važan (ni Rusija, ni Ukrajina, ni Evropska unija) ne želi da okonča sukob u ovom trenutku. Niko nije zadovoljan svojom pregovaračkom pozicijom, a na kocki je i ugled svake strane.
Ukrajina je pred izuzetno neprijatnim izborom. Uprkos hrabrom otporu ruskoj agresiji, predsjednik Volodimir Zelenski nije u stanju da postigne željene ciljeve: povratak svih teritorija koje je Rusija okupirala ili anektirala (uključujući Krim) i punopravno članstvo u NATO-u (uz čvrste bezbjednosne garancije). Tako je bilo još u vrijeme Trampovog prethodnika, Džoa Bajdena, ali je Tramp potpuno odbacio takve zahtjeve, nazvavši ih nepraktičnim.
Osim toga, Tramp je otišao toliko daleko da je od Zelenskog zatražio da Sjedinjenim Američkim Državama da pristup ukrajinskim nalazištima rijetkih zemnih metala kao nadoknadu za pomoć pruženu tokom rata - ali bez ikakvih bezbjednosnih garancija zauzvrat. Zelenski, bivši glumac koji je postao ratni heroj našeg vremena, suočen je s nezavidnim izborom: ili će pristati na ozbiljne ustupke prema SAD i Rusiji ili će nastaviti da plaća još veću cijenu u ukrajinskoj krvi i bogatstvu za iluzornu nadu o „potpunoj pobjedi“.
Evropa je jednako koliko i Ukrajina spremna da trenutno podrži mirovni sporazum. Lideri Evropske unije već dugo tvrde da bi svaki ishod osim potpune pobjede nad planovima predsjednika Rusije Vladimira Putina za obnovu ruske sfere uticaja na postsovjetskom prostoru predstavljao prijetnju za Evropu; takođe ističu da će čak i oslabljena Rusija i dalje ostati izvor problema. Sada, naravno, već shvataju da je takav ishod praktično nemoguć, ali će najvjerovatnije nastaviti da odlažu neizbježnu sramotu pristajanja na mirovni dogovor koji bi podrazumijevao ustupke Rusiji.
Rusija bi manje izgubila kada bi danas potpisala mirovni sporazum, a Putin bi mogao da okonča sukob gotovo bez gubitka ugleda. Suprotno očekivanjima, Rusija je izdržala oštre sankcije i druge zabrane, a takođe je izbjegla destabilizaciju režima. Pored toga, iako nije u potpunosti anektirala Donjecku, Hersonsku, Lugansku ili Zaporošku oblast, uspjela je da Ukrajini nanese značajne teritorijalne gubitke koje će biti teško u potpunosti povratiti. Ali, vjerovatno najvažnije je to što Tramp toliko želi da postigne dogovor da bi vrlo lako mogao biti spreman da ispuni ključne ruske zahtjeve (da Ukrajina, na primjer, ostane van NATO-a), naročito ako bi Putin ublažio svoje protivljenje očuvanju ukrajinske vojske i pokazao otvorenost prema ideji ulaska Ukrajine u EU.
Ipak, Putin se nimalo ne žuri da zaključi mirovni sporazum. Da, vlasti SAD i Rusije hvale bilateralne mirovne pregovore, uključujući sastanke u Rijadu (Saudijska Arabija) u februaru i martu, kao diplomatski proboj. Ali, sudeći po izjavama ruskih predstavnika (posebno Sergeja Besede, savjetnika direktora FSB-a, i Grigorija Karasina, predsjednika Odbora Savjeta Federacije za međunarodne poslove), napredak ka dogovoru je veoma mali.
Jedan od razloga vjerovatno leži u tome što ni Ukrajina ni Evropska unija nisu za pregovaračkim stolom, što sužava spektar ponuda koje Tramp može da iznese. Ali izgleda da je još važnije to što Putin pokušava da odredi granice mogućeg. Upravo tim se objašnjava zašto je, u okviru novog sporazuma o bezbjednosti na Crnom moru, Putin zatražio ukidanje sankcija i ograničenja protiv proizvođača i izvoznika poljoprivrednih proizvoda, kao i određenih finansijskih institucija, uključujući državnu Roseljhozbanku. Tek kada ti uslovi budu ispunjeni (i kada Kremlj stekne jasnu predstavu o tome dokle je Tramp spreman da ide zarad svojih mirotvornih ambicija), biće moguće razgovarati o prekidu vatre.
Putin preduzima i druge korake kako bi obezbijedio uspjeh Rusije u pregovorima sa Sjedinjenim Državama. Znakovito je to što je nedavno u SAD poslao svog „investicionog izaslanika“ Kirila Dmitrijeva (bivšeg investicionog bankara u Goldman Sachs banci i diplomca Univerziteta Stanford), koji predvodi Ruski fond za direktne investicije, kako bi predstavio ekonomske prednosti obnove bilateralne saradnje. Osim što je pohvalio Trampa zbog toga što je navodno spriječio treći svjetski rat, Dmitrijev je iznio primamljivu ideju o omogućavanju pristupa SAD ruskim resursima na Arktiku i rijetkim zemnim mineralima, kao i o zajedničkim letovima na Mars i Mjesec.
Ti susreti nisu doveli do konkretnih rezultata, ali je Dmitrijev izjavio da su obje strane napravile „tri koraka naprijed“ ka poboljšanju odnosa. U stvarnosti je vjerovatno mislio na to da su američki lideri sada više motivisani da iskoriste ekonomske i finansijske prilike u Rusiji, prevazilazeći prepreke koje su nastale zbog rata u Ukrajini. Nije prošla ni nedjelja dana, a u Sankt Peterburgu se pojavio Stiv Vitkof, de fakto izaslanik Trampove administracije pri predsjedniku Rusije, kako bi se sastao sa Dmitrijevim i, prema izvještajima, sa samim Putinom.
Pružene prilike mogle bi biti posebno prilagođene Trampu. On je, prije svega, biznismen, i iz prve ruke znam za njegovu dugogodišnju želju da posluje u Moskvi. Tokom slučajnog susreta 1996. godine, rekao mi je da bi volio da u Rusiji organizuje takmičenje „Mis Univerzuma“ (cilj koji je i ostvario 2013. godine), kao i da izgradi „Tramp-tauer“ u Moskvi (što još nije realizovao). Da li bi Kremlj mogao da ponudi predsjedniku SAD željenu nekretninu na Crvenom trgu (ili neki unosan poslovni dogovor) u zamjenu za ublažavanje sankcija?
Tramp trenutno tvrdi da je „ljut“ na Putina - jer ovaj ne žuri da prihvati predloge njegove administracije o prekidu vatre... Ali uz pravo kombinovanje pažljivo osmišljenih zahtjeva i primamljivih ponuda, Putin može zauzeti dominantnu poziciju. I zato će sve što se dešava tokom ove brze serije susreta vjerovatno biti manje važno od onoga što će uslijediti: hoće li Karasin i Beseda ponovo ponavljati oštre zahtjeve Kremlja, ili će Dmitrijev mahati ekonomskim „šargarepama“ pred Trampom i njegovim krugom u Vašingtonu.
Autorka je profesorica međunarodnih odnosa u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
