Sjećam se da me je kao dvadesetogodišnjaka jedna pjesma zaista potresla do srži. Bila je to Fuga smrti, najpoznatija pjesma koju je potpisao Paul Celan. Studirao sam u Sarajevu i živio u blizini Jevrejskog groblja, iznad gradske zaobilaznice koja je išla trasom nekadašnje uskotračne pruge. Katkad sam odlazio na šetnju Jevrejskim grobljem. Stajao sam iznad sefardskih nadgrobnika i umjesto molitve u sebi izgovarao Celanove stihove. Oni su zapravo bili jedina molitva koju sam znao napamet.
„Crno mlijeko zore pijemo ga uveče
pijemo ga u podne i ujutro pijemo noću
pijemo pijemo
kopamo grob u vazduhu gdje nije tijesno“.
Tih godina sam nailazio na razne prevode Fuge smrti. Izbor Celanove poezije, nazvan po ovoj pjesmi, objavljen je u Nišu 1978. Prevodilac je bio Zvonimir Kostić Palanski. U predgovoru Mire Đorđević saznao sam da je prvi prevod u Jugoslaviji objavio zagrebački germanista Viktor Žmegač, još 1966. Na hrvatski je Fugu smrti prevela i Truda Stamać da bi je 1985. uvrstila u antologiju “Razgovor o stablima: deset njemačkih suvremenih pjesnika”.
Tu knjigu sam kupio u nekoj od raskošnih sarajevskih knjižara. Meni najbliži prevod, čiji ritam sam odmah osjetio, bio je onaj koji je potpisao Zlatko Krasni u svojoj “Antologiji savremene nemačke poezije” objavljenoj u Novom Sadu 1989.
CRNO MLIJEKO ČEGA?
Posjetio sam Aušvic krajem osamdesetih. Poslije te posjete zamislio sam se nad ljudskom prirodom. Da li smo zaista tek loše prerušeni varvari? Shvatio sam tada, potpuno preneražen pred brdom ženske kose od koje su zločinci pravili punjenje za dušeke, pred gomilom dječijih cipelica, da je Paul Celan pronašao riječi za neizrecivi užas. A da ga ni u jednom trenutku nije imenovao. “Smrt je majstor iz Njemačke“ je možda najviše citiran stih iz te pjesme. A to je jedina Celanova pjesma u kojoj se pominje Njemačka.
Tek kasnije, kada sam i sam duboko zagazio u moćnu maticu njemačkog jezika, čitao sam original. Izgovarao sam te riječi poluglasno pokušavajući da uhvatim jedinstveni ritam. Potom sam čuo i snimak Celanovog čitanja te pjesme. Njegov njemački sa blagim austrijskim akcentom ostaće njegov jedini zavičaj.
Dakle, još osamdesetih sam shvatio da je svaki prevod, pa i vrhunski, tek jedna od mogućih interpretacija originala. Jedna jedina riječ može ovo ilustrovati: „Die Frühe“. Na jugu njemačkog govornog područja ona se sasvim kolokvijalno upotrebljava u značenju „rano“, „ranim jutrom“ ili naprosto „ujutro“. U korijenu značenja je „rano“. Međutim, mi nemamo imenicu „ranost“ ili „ranilo“. U drugom tomu „Modernog svetskog pesništva“ iz 1983. koje je priredio Raša Livada uvršten je prevod Branimira Živojinovića koji je ovu riječ preveo kao „preranost“. Time se približio onom njemačkom značenjskom sloju koji čuva „rano“, ali je cijela Celanova refrenska fraza dobila dva sloga viška, te se promijenjenog ritma zapravo udaljila od originala. „Crno mleko preranosti“ kod Živojinovića, ili „Crno mleko zore“ kako su to preveli Zlatko Krasni, Zvonimir Kostić Palanski ili Truda Stamać? Ja sam se u mom privatnom prevodu odlučio za riječ „zora“ mada mi se po glavi vrzmala i srodna riječ „svitanje“.
KO JE BIO CELAN?
Na rumunskom se prezime Ančel piše Ancel. Ako tu riječ izgovorite “šatrovački”, te zadnji slog izgovorite kao prvi dobićete prezime Celan. Paul Ančel koji je će u svjetskom pjesništvu prošlog vijeka ostati upamćen upravo po toj umjetničkoj verziji svog prezimena kao Paul Celan, na kraju Drugog svjetskog rata ima 25 godina. Ali ga je zvjerska istorija načinila iskustvenim starcem. Porijeklo mu je jevrejsko, jezik porodice njemački. Grad Černovice gdje je rođen, nije se pomjerao sa mjesta, ali su granice pomjerane hirovima istorije. Kijevska Rusija, Moldavija, Osmansko carstvo, Austrougarska – od kraja 18. do početka 20. veka – pa Rumunija poslije Prvog i Ukrajina poslije Drugog svjetskog rata. Treba li reći da je glavni grad istorijske pokrajine Bukovine bio višejezičan i multikonfesionalan?
Grad na rijeci Prut zvali su „Jerusalim na Prutu“ ili „Mali Beč“. Pripadnici velike jevrejske zajednice u Bukovini često su imali hebrejski kao jezik vjere i njemački kao jezik obrazovanja. Tako je bilo i sa porodicom u kojoj je Celan rođen. Otac Leo Ančel-Tajtler i majka Friderike Šrager – svi su je zvali Frici – svog sina jedinca najprije su poslali u njemačku školu, poslije je prešao u hebrejsku. Taj jezik će mnogo kasnije odjeknuti u stihu pjesme „U Pragu“: „Hebrejski od kostiju, samljeven u spermu…“ Mladi Celan prelazi u rumunsku školu. Poslije mature 1938. počinje studij medicine u francuskom gradu Tur, ali se ubrzo vraća u Černovice da bi započeo studij romanistike.
Sporazum koji su avgusta 1939. potpisali Moskva i Berlin omogućio je sovjetsku okupaciju Bukovine. Poslije napada Hitlera na Sovjetski Savez 1941. u Černovice stižu njemačke i rumunske trupe. Jevreji su protjerani u geto. Celanovi roditelji su uskoro deportovani u logore – otac je umro od tifusa, a majku su ubili hicem u potiljak. Sam je iskusio težak prinudni rad - koji ga je izbavio od prijeteće deportacije. Poslije ulaska sovjetskih trupa u Černovice, Celan se vratio u svoj rodni grad i otpočeo studij anglistike.
Vijest o smrti roditelja, naročito majke, stvorila je jezgro njegove životne traume. Griža savjesti preživjelih Jevreja, koji kao da su se stidjeli pred mrtvima, jer usred masovnog umiranja oni nisu podijelili tu sudbinu većine, nije zaobišla ni njega. 1945. stiže u Bukurešt, radi u izdavaštvu, ali već 1947. odlazi iz Rumunije u kojoj se zaoštrava staljinizacija. Najprije u Beču objavljuje prvu knjigu pjesama „Pijesak iz urni“, ali zbog niza štamparskih grešaka uništava cijeli tiraž.
Tih godina je imao ljubavnu vezu sa Ingeborg Bahman, drugom slavnom pjesnikinjom njemačkog jezika. Ta će ljubav ostaviti trag u Celanovim pjesmama kao što je „Korona“: „Pogled mi se spušta do roda voljene:/ gledamo se,/ govorimo nešto mračno,/ volimo se kao mrak i pamćenje,/ spavamo kao vino u školjkama,/ kao more u krvavom zraku mjeseca“.
Već u ljeto 1948. Celan se naselio u Parizu. Prevodi sa rumunskog, ruskog, francuskog. Ali ostaje vjeran njemačkom jeziku. Objavljuje 1952. jednu od najvažnijih knjiga tog jezika u poslijeratnom periodu – Mak i sjećanje.
MRTVA MAJKA I ŽIVA PJESMA
U pjesmi „Jasiko…” Celan kaže: „Jasiko, tvoje se lišće bijeli u mraku./ Kosa moje majke nikad nije pobijeljela“.
Odmah potom: „Maslačku, tako je Ukrajina zelena./ Moja plavokosa majka nije se vratila kući“.
I u trećem dvostihu se ponavlja ritmična tužbalica za majkom: „Kišni oblače, oklijevaš li pred bunarima?/ Moja tiha majka plače za sve“.
Suprotstavljanje prirode i unutrašnje tuge sve je intenzivnije: „Okrugla zvijezdo, u čvor vezuješ zlatnu traku./ Olovo je ranilo srce moje majke“.
Naposljetku su tu i vrata – možda vrata opustjelog doma: „Hrastova vrata, ko vas je izdigao iz šarki?/ Moja blaga majka ne može doći“.
Poslije Celanove smrti objavljene su i pjesme iz zaostavštine. Jedna od njih je i „Vučjak“. I u njoj se obraćao majci. „Juče je došao jedan od njih i ubio te po drugi put u mojoj pjesmi“, zabilježio je pjesnik. „Majko, ondje su živele ubice“. „Majko, oni pišu pjesme“. Nešto dalje: „Majko, oni ćute“. Ili: „Majko, niko ne prekida ubicama riječ“.
Pjesma je napisana 21. oktobra 1959. Ovdje dolazimo do opsesivnog bavljenja jezikom, koji u Celanovom slučaju nije samo jezik njegove poezije, već i jezik njegovih dželata. Celan neće naći izlaz iz dvostrukosti njemačkog kao svog pjesničkog zavičaja i kao jezika zle kobi koja uništava njegov narod i porodicu. Ali će uspjeti da opjeva tu zlu kob na lijepom njemačkom jeziku.
JEZIK I NIŠTAVILO
Njemački filozof Teodor Adorno je još 1949. formulisao provokativnu tezu: „Napisati pjesmu poslije Aušvica jeste varvarski“.
Nekoliko godina kasnije Paul Celan je objavio Fugu smrti i natjerao Adorna da početkom šezdesetih izvrši reviziju svoje tvrdnje: „Autentični umjetnici ovog vremena su oni u čijim djelima se osjeća naknadno drhtanje krajnjeg užasa“.
Celan je bio takav pjesnik. „Koju god riječ da izrekneš – zahvaljuješ propasti“, napisao je on u pjesmi „Koji god kamen da digneš“. A u pjesmi „Rešetke jezika“, po kojoj je nazvao i jednu zbirku pjesama, poentira sa „dvije grudve ćutanja/ u našim ustima“. Čovjekovo pjevanje je poslije Aušvica zapravo stalna borba sa potrebom da se zanijemi. U pjesmi „Ničija ruža“ postoji pjesnička formulacija takve situacije stalne zagledanosti u ponor bezglasnog ništavila: „Ruža ničega“ je „sa krunom crvenom od purpurne riječi koju smo pjevali iznad, o iznad trna“.
Pjesmu „Tibingen, januar“ posvetio je Fridrihu Helderlinu, jednom od najvećih njemačkih pjesnika koji je živio na prelazu 18. u 19. vijek. Ostarjeli Helderlin je u svom duhovnom pomračenju pred kraj života izgovarao tek nerazumljive riječi. Celan od jedne takve Helderlinove riječi, koju su njegovi savremenici zapisali, pravi svoj završni stih: „Palakš, palakš“. Kao da je sugerisao da je put savremene poezije put u nerazumljivo.
Možda je pjesnik osjećao da je čovjekov svijet, svijet ljudskog užasa, bespovratno izgubljen za poeziju. U pjesmi „Nitasta sunca“ Celan pronalazi donekle spasonosnu formulu: „Još ima pjesama za pjevanje s one strane ljudi“.
To kao da je postao pjesnički program. Iz knjige u knjigu njegove pjesme, slike, metafore postaju sve manje razumljive.
SLAVA I SMRT
Celana je poslijeratna Njemačka cijenila i nagrađivala. On je poslije studija u Parizu ostao da živi i radi u Francuskoj, a njegove knjige su izlazile u Njemačkoj. Povodom dodjele Književne nagrade grada Bremena 1958, Celan je u svom govoru između ostalog rekao:
„Dostižno, blisko i neizgubljeno ostalo je sred svih gubitaka ovo jedno: jezik. Jeste, on, jezik, ostao je neizgubljen, uprkos svemu. Ali on je morao proći kroz sopstveno odsustvo odgovora, proći kroz strahovito zanemljivanje, proći kroz hiljade mrakova smrtonosnog govorenja. On je prolazio i nije davao riječi za ono što se dešavalo; ali je prolazio kroz to dešavanje. Prolazio i smio da se opet objelodani 'obogaćen' svim tim zbivanjima.
Na tom jeziku sam, onih godina i u potonjim godinama, pokušavao da pišem pjesme: da bih govorio, da bih se orijentisao, da bih dokučio gdje se nalazim i kuda se to krećem, da bih za sebe skicirao stvarnost.“
Dvije godine kasnije dodijeljena mu je najuglednija nagrada na njemačkom govornom području – Georg Bihner. On je tom prilikom pročitao tekst u kojem je rekao: “Pjesma pokazuje, i to se ne može previdjeti, jaku sklonost ka zanemljivanju”. U tekstu je dodatno opisao tu sklonost: „Pjesma se održava na ivici sebe same“. Celan potom opisuje pjesmu kao biće kojem su potrebni drugi: “Pjesma je usamljena. Usamljena je i na putu je… Pjesma stremi ka nekom drugom, potreban joj je taj drugi, potreban joj je neko naspram nje. Ona ga traži, ona govori o njemu. Svaka stvar, svaki čovjek je za pjesmu, koja teži ka drugome, lik ovog drugoga“. Celan kaže da tako pjesma postaje razgovor: „Često je to očajnički razgovor“.
Ukupna književnost je prema ovom pjesniku beskonačno govorenje o smrtnosti i uzaludnosti. Jedan od najvećih i najtragičnijih pjesnika njemačkog jezika, Paul Celan, predao se zanijemjelosti i uzaludnosti kada je prije 55 godina, 20. aprila 1970. skokom u Senu oduzeo sebi život.
Bonus video:
