Imate (čak i dobrih) pisaca koji se uplaše u vremenima zla, povuku se u zonu najličnijeg, nađu način da se ne oglase, tihuju dok grmljavine ne minu. To su oni koji umiju da ćute. Diljem balkanskog svijeta to je cijenjena mala privreda među intelektualcima. U vrijeme poraza jedne ideologije naivno smo pomislili da u postideološkom svijetu to ne može biti tako. Ali, može, može... Ćutanja ne dugujemo ideologijama, već karakterima.
Svaka književna scena puna je pisaca koji, iz ovih ili onih razloga, mrze druge pisce, nekadašnje prijatelje, u toj mržnji katkad su maštovitiji nego u sopstvenom djelu. Tu su i oni koji se stave na raspolaganje “Istoriji” i “Naciji”, dobrovoljne (ali ne i besplatne) sluge moći.
Svakakvih pisca ima, jasno... Kiš bi to lako imenovao - “književne hulje”.
Ali, na svu sreću, postoje i “duhovni aristokrati”. Filip David je, svakim danom postojanja, svime što je uradio i činio, svemu pobrojanom bio suprotnost, elegantna opreka, stameni protivnik raspomamljene palanke. Uzor, onaj od koga treba učiti.
Ljevičar šezdesetosmaškog duha sa tananim osjećajem za nevolje ovoga svijeta, ali i ezoterik koji jednako uvjereno govori o drugim svjetovima. Intelektualno oslonjen na veliku srednjoevropsku tradiciju, na njene vrhunce u filozofiji, umjetnosti, misticizmu... Ali, to mu nije smetalo da bude angažovan, da ne ćuti u svim političkim sistemima u kojima je egzistirao.
U najcrnjem mraku devedesetih, on je bio jedan od nekoliko glasova iz Srbije koji su odudarali od opšteg tona histeričnog šovinizma. Bio je aktivni sudionik regionalnog antiratnog pokreta.
Starinski odan svojim mrtvim i živim prijateljima, do kraja.
Posljednji iz jedne velike generacije, zapravo prije “ekipe”, prijateljske, iznad svega. Zato su tako različiti mogli tako prirodno ići zajedno. Pekić, Kiš, Kovač i najmlađi od njih, Filip David. Ova književna ekipa je i tada bila u nepristajanju. Mrzjeli su ih komunisti jednako kao i nacionalisti kasnije. Iako su to uglavnom bili isti.
Jugoslovenska i srpska književnost nakon 1945. Davidu duguju uvođenje suptilnih ezoterijskih tonova, ali i uvid u zanosne i živopisne rukavce velikih mističkih škola evropskog jevrejstva.
Prva njegova knjiga priča “Bunar u tamnoj šumi” izašla je 1964, to je ona proza koja mu je donijela Andrićevu naklonost i javne komplimente. A to je tada imalo težinu.
Prvo što sam od njega čitao bio je dramski tekst “Jednog dana moj Jamele” u trotomnoj Antologiji TV drame.
Između 1969. (Zapisi o stvarnom i nestvarnom) i 1987. nije ništa objavio. Beogradska književna čaršija već ga je proglasila “bivšim piscem”, tako da je sjajna zbirka Princ vatre, bila povratak velikog pisca, ali kao i sve dobre knjige savremenika - poraz jedne čaršije. Njegove najvažnije knjige tek će uslijediti, naporedo sa krugovima pakla u koje su tonula postjugoslovenska društva.
Onda su došle - devedesete. Tada nastaje (F. David - M. Kovač) sjajna knjiga pisama i knjiga prijateljstva.
Tek je u zrelim književnim godinama počeo da objavljuje romane - Hodočasnici neba i zemlje (1995), San o ljubavi i smrti (2007) i Kuća sećanja i zaborava (2014) za koji je dobio Ninovu nagradu.
U knjizi eseja Svetovi u haosu (2004) objavio je jedan kratak autobiografski zapis iza kojeg naslućujete - porodičnu priču dostojnu kakvog srednjoevropskog romana.
Imao sam privilegiju da budem sa njim na nekoliko književnih dešavanja, vjerovatno Grupa 99, u Frankfurtu i Budimpešti. Istinski gospodin, što jesam očekivao, i, što nisam očekivao - mangupski duhovit.
Filipu Davidu je pripalo da bude posljednji koji odlazi iz legendarne “ekipe”, da bude epilog jedne velike i poučne priče o četiri vraški talentovana pisca i jednoj kulturi/državi koja danas djeluje gotovo kao utopija.
Bonus video:
