Crna Gora će najverovatnije zatvoriti samo jedno poglavlje u junu i to će biti neka vrsta upozorenja vladajućoj koaliciji, ali i kompletnom crnogorskom društvu i političkoj eliti, bilo da se radi o poziciji ili opoziciji, da rizikuju da propuste šansu jedne generacije. To su “Vijestima” preneli izvori u EU koji se bave zapadnobalkanskim dosijeom i Crnom Gorom.
Crna Gora je postala previše nepredvidiva, previše nestabilna, a to je najgora moguća reklama za proces približavanja. Predvidivost, pouzdanost, držanje do reči, rokova i obećanja od fundamentalnog je značaja za napredovanje u procesu evropskih integracija.
U prvobitnom planu iz prethodne godine, kada je optimizam kipeo na liniji Brisel – Podgorica, Crna Gora je trebalo da zatvori pet poglavlja u prvom semestru 2025. Zatim je taj broj pao na tri, pa na dva i sada smo sve bliži mogućnosti da bude zatvoreno samo jedno poglavlje.
Ipak, navodi jedan od naših sagovornika u institucijama EU, i dalje postoje dobre šanse da Crna Gore u drugoj polovini godine nadoknadi deo izgubljenog vremena i da se vrati na brzi kolosek ulaska u EU do kraja ove decenije, odnosno da zatvori pregovore do kraja 2026. ili u prvoj polovini 2027. godine.
U Podgorici izgleda ne postoji dovoljno razvijena svest, u političkom a ni u društvenom miljeu, da šansa koja se ukazala Crnoj Gori neće biti još dugo na stolu a čini se da se ne shvataju ni posledice gubljenja još jednog voza za EU. Nije dovoljno verbalno izražavati opredeljenost za evropske integracije, postaviti zastavicu ili zadenuti značku EU na rever sakoa. Potrebna je potpuna posvećenost vladajuće koalicije, ali i čitavog društva da se uspešno završi jedan od najvećih crnogorskih poslova u istoriji, ako ne i najveći...
Dok se različiti centri moći – stari, novi, u nastajanju ili gašenju – bore na različitim frontovima da ostvare ekonomsku, političku, taktičku dobit ili privilegovanu poziciju u raznim poslovnim aranžmanima i političkim kombinacijama, Crnoj Gori pred nosom prolazi šansa za koju se ne zna da li će i kada će se ponovo ukazati. Zbog političkih, ekonomskih ili ličnih interesa grupa i pojedinaca na crnogorskoj političko-poslovnoj pozornici, svi ostali građani Crne Gore rizikuju da ostanu bez benefita članstva u EU od kojeg bi imali koristi svi osim kriminogenih, korumpiranih i antizapadnih struktura.
U Podgorici izgleda ne postoji dovoljno razvijena svijest, u političkom a ni u društvenom miljeu, da šansa koja se ukazala Crnoj Gori neće biti još dugo na stolu, a čini se da se ne shvataju ni posljedice gubljenja još jednog voza za EU
Takozvani momentum, ili povoljni vetar za proširenje EU koji je metaforički rečeno duvao u prethodne tri godine, od početka ruske agresije na Ukrajinu pa do izbora za predsednika SAD, iščezao je. Povratak Donalda Trampa na vlast u Americi i razarajućih prvih sto dana drugog mandata u Beloj kući su dramatično promenili odonos EU, ili bolje rečeno ključnih država članica, prema proširenju. Jedna od najvećih kolateralnih šteta otvoreno neprijateljske politike Trampove administracije prema EU je upravo proces proširenja na države zapadnog Balkana.
Novonastala situacija u odnosima između dve obale Atlantika izbacila je u prvi plan urgentnu potrebu da EU redefiniše odnose, ubrza proces unutrašnjih reformi i posledično je potpuno u stranu stavila politiku proširenja. Zapadni Balkan je, praktično, ponovo skinut sa liste širih prioriteta.
Jedino se, tu i tamo, raspravljalo o Srbiji i političkoj krizi koja potresa Beograd već nekoliko meseci, upotrebi zvučnog topa 15. marta na mirnim demonstracijama studenata i građana, sve učestalijem proterivanju građana EU iz Srbije jer nisu po volji vladajućeg režima i nameri predsednika Srbije Aleksandra Vučića da 9. maja bude u Moskvi na vojnoj paradi koja je u poslednje dve decenije pretvorena u propagandnu pozornicu za prikazivanje moći predsednika Rusije Vladimira Putina.
U međuvremenu je u Nemačkoj formirana vlada na čijem čelu je Fridrih Merc. Novi nemački kancelar ne samo da ne deli opredeljenje svog prethodnika Olafa Šolca o neophodnosti brzog proširenja EU na države zapadnog Balkana, već je jasno stavio do znanja da ne želi da forsira priču o proširenju sve dok se ne reformiše EU i ukine pravilo jednoglasnog donošenja odluka.
Bez Šolca na kormilu, Socijaldemokratska partija je u potpunosti pristala na liniju jačeg partnera u vladajućoj koaliciji, to jest sestrinskog saveza CDU/CSU. Drugim rečima, proširenje EU na zapadni Balkan je izašlo sa liste geostrateških prioriteta Berlina i vratilo se u uobičajeno korito tzv. principa zasluga, ispunjavanja uslova i poštovanja kopenhaških merila.
Budući kancelar Merc će forsirati priču o postepenom pridruživanju koje ne bi bilo ireverzibilno i mogućnosti da države zapadnog Balkana ostanu do daljeg u limbu između kandidatskog statusa i punopravnog članstva. U tom kontekstu, Merc ima nameru da oživi i udahne novu limfu tzv. Berlinskom procesu koji je započela Angela Merkel kao neku vrstu surogata za članstvo u EU zapadnobalkanskih država. Dakle, Nemačka neće praviti problem da zapadnobalkanske države, kada ispune uslove, uđu u Sistem evropskog platnog prostora (SEPA) ili da se uvede režim bržeg i lakšeg protoka ljudi i roba (prvi korak ka ulasku u Šengenski prostor) ili da se postepeno uključuju u Jedinstveno tržište EU.
U svakom slučaju sledeće godine se pravi tzv. “Multiannual Financial Framework” EU od 2028. do 2034. godine. Reč je o višegodišnjem budžetu EU u kojem se dodeljuje novac za njeno funkcionisanje i delovanje, uključujući i eventualnog proširenje. To će biti prvi pokazatelj da li u EU zaista razmišljaju o proširenju EU ili ne, odnosno da li će i koliku će sumu novca predvideti za proširenje Unije.
Zbog političkih, ekonomskih ili ličnih interesa grupa i pojedinaca na crnogorskoj političko-poslovnoj pozornici, svi ostali građani Crne Gore rizikuju da ostanu bez benefita članstva u EU od kojeg bi imali koristi svi osim kriminogenih, korumpiranih i antizapadnih struktura
Nad aspiracijama zapadnobalkanskih država kao “Damoklov mač” visi otvorena mogućnost da u Francuskoj na vlast dođe ekstremna desnica, odnosno Nacionalno okupljanje Marin le Pen. Bez obzira da li će Le Pen trčati u predsedničkoj trci (zasada ne može da učestvuje na sledećim predsedničkim izborima zbog presude koja joj ukida na pet godina pravo da bude birana) ili njen “delfin” Žordan Bardela, dolazak jednog od njih dvoje u Jelisejsku palatu, zajedno sa Mercom u Berlinu, definitivno bi zatvorio vrata proširenju na neodređeno vreme.
Eto zašto Crna Gora, ako zaista želi da uđe u EU, mora da završi posao do kraja 2026. godine ili u prvoj polovini 2027. Samo u tom slučaju ne bi rizikovala da bude kolateralna šteta novog odnosa snaga unutar EU.
Albanija nije stigla Crnu Goru a kamoli je prestigla u procesu evrospkih integracijaca. Takav narativ, osim bombastičnosti za unutrašnju političku upotrebu onih koji ga zastupaju, ne stoji na nogama jer je Tirana tek na početku pregovaračkog procesa. U najboljem slučaju, Tirana može da pokuša da se zakači za Crnu Goru i da uhvati poslednji vagon za EU do kraja decenije, što nije isključeno.
Albanski premijer Edi Rama je pretvorio završetak pregovora o članstvu u EU u glavni argument kampanje za izbore koji se održavaju 11. maja, odnosno igra na tu kartu da bi sebi obezbedio još jedan mandat na premijerskoj funkciji. Tirana u poslednje dve godine radi bukvalno sve što se od nje traži i sam Rama je “poterao” čitav državni aparat da radi danonoćno na ispunjavanju uslova za članstvo u EU.
Za razliku od Crne Gore, a pogotovo Srbije, u Albaniji nema dileme oko članstva u EU, tako da postoji i neophodan društveni konsenzus koji je kreirao atmosferu za realizaciju najtežih reformi iz oblasti pravosuđa i uspostavljanja pravne države. Albanski građani su svesni da je samo zahvaljujući EU formirano specijalno tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije. Hapšenje gradonačelnika Tirane Eriona Velijaja i vrlo dobri rezultati novogo tužilaštva akreditovali su Albaniju kao zemlju koja ozbiljno radi na članstvu u EU.
Približavanje Albanije članstvu u EU je mnogo više problematično za Srbiju i njenog predsednika. Čak je i aktuelna vlast svesna negativnih posledica koje po Beograd može da ima objedinjavanje članstva u NATO-u i u EU Albanije dok se Srbija pofiliše kao rusko-kineska rupa na Starom kontinentu.
Političko i diplomatsko slepilo srpske vlasti koja odbija da razume važnost sedenja za stolovima na kojima se donese odluke o našem kontinentu, bilo da govorimo o EU ili NATO je dovelo Beograd da s pravom strepi od članstva Tirane u dve najvažnije organizacije u Evropi sa pitanjem Kosova i dalje otvorenim.
Tragikomično izgledaju nastupi, u stilu usta moja hvalite me, kada se Srbija autopredstavlja kao lider regiona a jedina je država na zapadnom Balkanu koja ne želi da bude članica EU i NATO-a i ima dijametralne ciljeve u odnosu na komšijske države. Ne radi se samo o pitanju Kosova, odnosu snaga i liderskoj poziciji u regionu, već i o ličnoj sujeti predsednika Vučića budući da bi Edi Rama i Albanija postali perjanice na zapadnom Balkanu, ne samo zbog članstva u EU i NATO-u, već i zbog toga što je Tirana glavni igrač Turske na zapadnom Balkanu.
Takođe, za razliku od Vučića, Rama nema nameru da uđe u istoriju kao vladar koji je najduže gospodario svojom zemljom, već kao premijer koji je uveo svoju državu u EU. I tu je sva razlika između politikanstva i državništva. Prvi razmišljaju o sledećem mandatu i izborima a drugi o budućim generacijama. Važi i za Crnu Goru.
Bonus video:
