Nedavno posthumno objavljena sjećanja dr Slobodana Tomovića na ”Građanski rat u Crnoj Gori 1941–1945” obiluju opisima nevolja koje su ove krajeve snašle od ideološkog bratoubilačkog sukoba monarhista i boljševika. Okupacija, mržnja, izdaja, prevrtljivost… U moru potresnih memoara, naročito se ističe jedna crnohumorna epizoda gdje mladog Tomovića, zajedno sa još nekolicinom pritvorenika, u nekom od poslijeratnih komunističkih zatvora na sjeveru Crne Gore, danonoćno muče elektrošokovima. Najgore od svega bilo je, sjeća se ugledni filosof i potonji ministar vjera u Vladi CG, što su ih mučili ”nestručni, i potpuno neobučeni ljudi”! Lijepo čovjek ne zna šta je gore, kad te proganjaju i maltretiraju oni koji tačno znaju šta i kako rade, ili oni koji o tom poslu nemaju blagu predstavu. A misle da rade (za) dobro.
E tako meni, otprilike, izgleda ova skorašnja medijska i politička hajka na sami pomen ”uvođenja vjeronauke” u crnogorske škole. Potpuno je legitimno da neko, uzimajući sve argumente ”za” i ”protiv”, na kraju zauzme stav da takvom predmetu nije mjesto u školskom sistemu. Kao što je isto tako legitimno, da u jednoj demokratskoj proceduri, moguće, takav negativan stav protiv vjeronauke – bude preglasan od onih koji ne misle isto. Ali niti je legitimno, niti je razumno, bez elementarne argumentacije, predlog o vjeronauci proglasiti za društvenu nepogodu. Pa još uz pokušaj da se otporu da intelektualni privid, reći da je vjeronauka (teologija = nauka o Bogu, skoro je pa sinonim) ”oksimoron” – splet međusobno isključivih pojmova. Manje je bitno ko je to izgovorio, važnije je što je takvo viđenje vjeronauke dobilo gotovo horsku interpretaciju u crnogorskim medijima ovih dana. Jer, ako se ta dva pojma (vjera i nauka) isključuju, šta ima dalje da pričamo o tamo nekakvoj ”vjeronauci” ovdje kod nas?
Međutim, nije tako. Pomenutoj, u nas manje poznatoj, riječi ”oksimoron” zvučno je slična imenica (britanski toponim) Oksford. U tom mjestu postoji jedan od najstarijih univerziteta na Zapadu, koga je – kao i većinu drugih – osnovala crkva (12. vijek, i ranije…), a o čemu svjedoči lozinka ovog sveučilišta koja glasi: ”Gospod je moje svjetlo”! Činjenici da je porijeklo ove danas prestižne naučne institucije – crkveno, dodajemo drugu činjenicu da uz sve istorijske mijene Univerziteta u Oksfordu (od one rimokatoličke epohe, preko protestantsko-anglikanske, pa onda izrazito racionalističke, sve do ove današnje…), tamo i dan danas imamo studije teologije. Da, baš teologije. A ova transparentna istina je svakako u vezi sa sljedećom: u Ujedinjenom Kraljevstvu vjeronauka ili vjerska nastava (nauka, poučavanje, naučavanje, razumijevanje, nastava) nije ”oksimoron” nego zakonom obavezni školski predmet. Ne mora, a može biti konfesionalna, a nije ni puko sociološko promatranje fenomena religije, nego upoznavanje sa hrišćanskom kulturom i obredom (koji se vrši baš u školama, jer nastava može početi molitvom Bogu). Škole su autonomne u određenju načina izvođenja. Pored toga, tamo je značajno prisustvo vjerskih (katoličkih i anglikanskih) škola.
Zato kada načelno govorimo o fenomenu vjeronauke (nauke o Bogu, religious instruction) moramo, iz čiste intelektualne pristojnosti, da se odredimo između Oksforda i oksimorona. Naročito mi u Crnoj Gori, koji imamo tradiciju državnosti i kulture, bar onoliko staru koliko je stara i britanska. I naš je državno-kulturni kontinuitet jednako prožet vjerskim momentom, kao i u Britaniji. Dvije su razlike. Prva: hrišćanska denominacija tamo i ovdje; i druga: oni nijesu imali vladavinu komunizma, a mi – zahvaljujući njima – jesmo. Ali ni jedna ni druga razlika ne može poremetiti naše bavljenje osnovnim pojmovima evropske kulture, a jedan od njih je vjeronauka.
E sad, pitanje uvođenja vjerske nastave u državne škole Crne Gore, Srpska pravoslavna crkva ne želi da kandiduje brzopleto niti baš po svaku cijenu. U crkvenom interesu je da se takva tema prezentuje i javno raspravi uz temeljnu pripremu. Temeljniju od one koja bi tražila projekat za neki građevinski poduhvat, ili nacrt i raspravu u susret nekom zakonu. Jer, smatramo da je način prezentovanja tako važne teme našoj djeci, izuzetno osjetljiva stvar. A opet, smatramo da je vjeronauka potrebna. Kako Crkvi, tako i državnoj prosvjeti.
Crkvena misija sasvim dobro ide i u postojećim okolnostima slobode, za koju se Crkva izborila tokom 2019/20. godine, suprotstavljajući se nakaradnom zakonu koji je izglasala Skupština Crne Gore krajem 2019. Crkva u postojećim okolnostima, u državi Crnoj Gori, ima zagarantovanu i očiglednu slobodu vršenja misije i propovijedi Božije riječi svim uzrastima. Hramovi su prepuni, i planira se izgradnja novih. To Crkvi, uprkos nekim još uvijek neriješenim imovinskim i pravnim problemima sa državom, omogućava da vrši vjeronauku za djecu i odrasle pri svim hramovima i manastirima. Pored toga, SPC u Crnoj Gori ima srednju bogoslovsku školu Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju, i Pravoslavnu gimnaziju Svetog Save u Podgorici. Uvođenje vjerskog obrazovanja u svetovne škole, bio bi – po mom ličnom shvatanju – jedan novi kvalitet u pogledu širenja crkvene misije ali jednako i unapređenja državne prosvjete.
Međutim, ako nema razloga za žurbe i nepromišljenosti, potreban nam je prvi korak u pravcu ove teme, a on bi upravo mogao biti polemika sa onim stavovima koji ”vjeronauku u školama” doživljavaju kao društvenu opasnost, i koji tu opasnost intoniraju tako kao da govore o širenju narkotika ili vršnjačkom nasilju u školskim klupama. Da li je moguća i da li je potrebna vjeronauka u školama demokratskih društava 21. vijeka? Tek ako pozitivno odgovorimo na to pitanje, možemo i treba da rješavamo pitanja forme, nedoumice oko nastavnika i pedagoških ciljeva. Jer, ta druga, izvedena pitanja svakako stoje nad glavom svakog savjesnog matematičara, istoričara ili nastavnika engleskog jezika. A na ovo temeljno pitanje, da li uopšte može biti vjerskog obrazovanja danas, mora se odgovarati sa nivoa nekih principa, a ne sa nivoa ideološke mržnje prema religiji. Odnosno, čak i ako nekog takva mržnja motiviše da se uključi u ovu raspravu, on nju mora ostaviti po strani, a svoj ”strah od religije” i animozitet prema ”popovima” opravdati nekim razumnim argumentima. Jesu li ti razlozi iz domena brige za sekularno društvo? Ili oni dolaze iz upitanosti za naučni karakter prosvjetnog sistema? Ili se pak argumenti protiv vjeronauke temelje na uporednim iskustvima zemalja koje jesu građanske, demokratske i sekularne pa su zbog toga, možda, uklonile vjeronauku iz svog školskog sistema?
Prvo. Sekularni karakter državnih škola ne može da naruši pojava nekog vjerskog sadržaja u programima, kao što, recimo, ni sekularnost Amerike ne narušava veoma često pominjanje Božijeg imena, pa ni obavljanje svešteničkog obreda u ključnim službenim, državnim prilikama, i svakako – u tamošnjim školama. Nju može narušiti samo pojava da crkve i vjerske zajednice donose zakone o školstvu, postavljaju školske uprave i odbore, ili da (čak i kada je u pitanju vjeronauka) sami, mimo procedure, kandiduju i u učionice dovode predavače i unose udžbenike, mimo odobrenja državnih organa. Međutim, takvu situaciju niko ne traži, jer bi ona bila podjednako štetna i za crkvu i za državu. Za razliku od vizije koju je imao do juče vladajući DPS – da građanska partija stvara ili obnavlja crkvu, ili onog marksističkog da je ”religija opijum za narod”, crkva i država treba da su odvojene u organizovanju i funkcionisanju, ali niti jedno načelo sekularnosti ne zabranjuje da one sarađuju, tamo gdje postoji opšti javni interes za to. Kao što je recimo slučaj u primjerima tzv. kooperativne odvojenosti u Austriji, Italiji, Španiji, Njemačkoj i drugim zapadnim demokratijama koje imaju istovremeno i zagarantovanu (moguću) i konfesionalnu vjeronauku (ili njenu nekonfesionalnu alternativu). A da ne govorimo o propisima Hrvatske, države koja nam se nameće (kako god shvatili to nametanje) kao uzor na našem evropskom putu. Zanimljivo je navesti da su u Njemačkoj po pitanju vjerske nastave pravila nešto rigidnija u nekonfesionalnim školama na teritoriji bivše DR (Istočne, komunističke) Njemačke, što me utvrđuje u stavu da je vjerska nastava u svjetovnim školama i univerzitetima izvorna tekovina zapadnoevropske tradicije, kojoj se protivi svijest formirana u komunističkom antiteizmu.
”Kooperacija je danas ključni pojam u odnosima između crkve i države u državama EU, a poslije pada komunističkog režima u cijeloj Evropi” kaže Silvio Ferari, profesor Pravnog fakulteta u Milanu, jedan od vodećih stručnjaka o ovoj oblasti. Čak je i najviše laička država EU, Francuska, svojim propisima dozvolila: mogućnost sveštenika u školi; dodatni slobodan dan (osim nedjelje) koji bi odsutnom učeniku dao mogućnost pohađanja vjerske nastave; održavanje obavezne vjerske nastave u Alzasu i Lorenu (istočnim oblastima na granici sa Njemačkom).
Drugo. Da li uvođenje vjeronauke narušava naučni ambijent (u pogledu metoda, cilja i sl.) u modernim školama? Da li je vjera u Boga, nešto što je suprotno od nauke? Ako ta ”nauka” nije dijalektički materijalizam, koji smo decenijama imali u našim školama kao školski predmet Marksizam, onda ne postoji osnova za takvo negativno, ne-naučno shvatanje vjere. Jer, nećete vjerovati, jedna od danas važećih definicija naučnog znanja glasi: opravdano istinito vjerovanje. Dakle, i nauka (ona prirodna, eksperimentalna) je zasnovana na ljudskom vjerovanju. Prevashodno u ono što je vidljivo, mjerljivo i opipljivo. Ali, da li je naš školski sistem zasnovan na samo takvoj, eksperimentalnoj, empirijskoj vrsti nauke? Šta je sa metodologijom društvenih (”duhovnih” kako ih zovu brojni zapadnoevropski filosofi i filolozi) nauka? Do koje mjere je ona mjerljiva i podložna laboratorijskim proračunima? Pa ipak je zastupljena u našim školama, premda sasvim različita od metodologije prirodno-matematičkih nauka. Šta je sa najrazličitijim teorijama umjetnosti?
Na drugoj strani, termin ”teologija” nije skovao neki pop, nego jedan od začetnika racionalističkog promišljanja i onoga što zovemo evropskom naukom – Platon (”Država”, druga knjiga). Nadalje, četiri osnovna zahtjeva za dosljednost naučne metodologije (koje je definisao Hajnrih Šolc još 1930. godine), a to su: neprotivrječnost među aksiomima, ispravna dedukcija, tačnost i razumljivost – podjednako važe i za svjetovnu nauku, i za teologiju. To što se nekom više sviđa da aksiomima barata počevši od nikad i ničim dokazive ”primordijalne čorbe” Aleksandra Oparina, i njegove abiogenze života iz ne-života, putem imaginarnih hemijskih zbivanja, nije ništa manje stvar ukusa i osjećaja od nekog svjetonazora koji će nas, putem istih takvih aksioma, dovesti do pretpostavke o Tvorcu u Nadziratelju kosmosa. Njegoša, Platona i Aristotela dijele vjekovi i različita shvatanja mnogo čega, ali ih upravo povezuje ”teologija” koja od atoma do galaksija, svuda vidi ”Prvog pokretača” ili ”Vrhovno Dobro” ili toržestvenu ”Umnu silu”. Neko će reći da se ovdje radi o racionalnoj ili poetskoj predstavi Boga koja nije isto što i ona konfesionalna, ali to bi bilo površno proletersko viđenje konfesionalnog svijeta, koji ne izlazi iz crkvene porte ili strogo zakopčane mantije. Baš zato nam treba vjeronauka, da objasni djeci kako pjesma ”Crnogorac k svemogućem Bogu” Njegoša stavlja bliže autoru biblijskih psalama, nego bilo kom filosofu ili svjetovnom pjesniku. Kad sam ja pohađao osnovnu i srednju školu, učili su nas i ”Drašku iz Mletaka” i ljubavnom snu Vuka Mandušića, i neka su, ali pomenuta oda Bogu, pjesma koja na genijalan način čovjeka vezuje sa Tvorcem, i to baš na osnovu empirijske opservacije svijeta oko sebe, za nas je bila nepoznata. A nijesu je izmislili popovi, nego su je od nas sakrivali marksisti.
Brojne kritike vjeronauke-u-školama zasnovane su na dogmatizovanoj vjeri u svemoć nauke, koja po toj osnovi, sve ne-naučne djelatnosti uma čini izlišnim na polju prosvete. Međutim, takva vjera u nauku, upravo nije naučna. Nobelovac i oksfordski imunolog Peter Madevar napisao je djelo ”Granice nauke” i tamo izrekao kako su pomenute naučne granice određene postojanjem pitanja na koja nauka nikad neće moći da odgovori, bez obzira na njen napredak: Kako je sve nastalo? Zbog čega smo ovdje? Šta je svrha života? A ja ću se neskromno nadovezati na ovog nobelovca, pitanjem: zašto bismo ovu transcendentnu stranu znatiželje naše umnosti skrivali od najmlađih? Zašto im ne bismo ponudili (makar kroz dva časa sedmično, nekog izbornog predmeta) pogled na onu duhovnost koja se ovim pitanjima bavi hiljadama godina, a koja je by the way stvorila 90 % spomenika kulture u njihovoj državi?
U korisno uzajamno preklapanje religije i nauke vjeruje, recimo Frensis Kolins, evolutivni biolog (predvodnik Projekta ljudskog genoma) koji eksplicitno kaže kako su ”principi vjere uskladivi sa principima nauke”. On je objavio djelo ”Božiji jezik” u kojoj tvrdi da ”čudesnost i uređenost prirode ukazuje na Boga Tvorca”. Oven Gringrič, harvardski astronom, izdao je knjigu ”Božiji univerzum” u kojoj kaže kako je ”univerzum stvoren sa namjerom i svrhom, što je vjera koja ne remeti naučni poduhvat”… Da ne nabrajam. Sve su to vrhunski naučnici, koji su na tragu one Tesline, Pupinove, Njegoševe, Njutnove, Paskalove, Kopernikove slobodoumnosti, koja je radoznala, istraživačka, ponekad u nekom od njih i u sukobu sa oficijelnim stavom crkve u svom vremenu, ali nikad protiv vjere u Boga, pa ni protiv konfesije kojoj pripadaju.
Moderna epoha ljudske istorije temelji se na saznanju da ne postoji (bar ne u domenu duha, kulture, umjetnosti) objektivni svijet, izvan naše moći razumijevanja, mimo umijeća interpretacije i jezika kojim ćemo to iskazati. Svako raskidanje sa prethodnom tradicijom, ili njeno prevrednovanje stvaralo je novu kulturu. U istoriji čovječanstva, tri su takva prevrednovanja zasnovana na novoj interpretaciji starog: postaristotelovsko promišljanje starogrčkog mita; novozavjetna interpretacija Starog zavjeta i protestantska interpretacija cjelokupne Biblije. Ovo posljednje, mnogi vide kao početak savremene filosofske i filološke hermeneutike. U svakom slučaju, interpretacija Svetog pisma je djelatnost ljudskog duha (onog evropskog pogotovo) koja je utemeljila novovjekovne humanističke nauke i tokove evropske umjetnosti. Ove nauke će neko nazvati društvenim (naziv odomaćen u ovdašnjem komunističko-ateističkom sistemu), dok će se u Zapadnoj Evropi za njih koristiti naziv: duhovne nauke (djelatnost, promišljanje, doživljaj istine od strane ljudskog duha). (Diltaj) Kad je u pitanju tok evropske umjetnosti, ne samo one srednjovjekovne, nego i one koja je renesansna, humanistička ili umjetnost romantizma, realizma i kakva sve ne… bilo da je riječ o muzici, književnosti ili likovnim vještinama, on je nezamisliv bez interpretacija ne samo biblijskog teksta (kao impresivnog književnog djela) nego upravo crkvenog obreda, kulta.
Martin Hajdeger je bio impresioniran Avgustinovom vezom ”između onoga što treba razumjeti i držanja/načina življenja onoga koji razumijeva” po kojoj je Avgustina prepoznavao kao proto-egzistancijalistu. Na drugoj strani, Gadamer je od Avgustina preuzeo dijaloško shvatanje jezika, po kome se svaki mogući iskaz može tumačiti kao odgovor na prethodno postavljeno pitanje (da li ono spolja od sagovornika, ili ono iznutra iz duše). A opet, ovo što će pomenuti mislioci 20. vijeka zapaziti kao oštroumno i korisno u avgustinovskoj filosofiji, izraslo je iz Avgustinovog pokušaja da tumačenjem jezika istovremeno tumači i nad-razumnu tajnu Svete Trojice (Otac-Riječ/Sin-Duh).
Luter i Melanhton u 16. vijeku tragaju za naučnim metodom tumačenja teksta Biblije, i oni su, kao takvi, začetnici hermeneutike, svojevrsne vještine razumijevanja konteksta napisanog (Pismo je, ako ga znalački čitamo, samo sobom razumljivo). Protestantska pravila retorike ne tiču se samo ”vještine (sopstvenog) izražavanja” nego i ”razboritog razumijevanja drugih/tuđih tekstova”. Ovako gledano, Biblija nije tek samo jedno u nizu književnih djela i spomenik antičke-judejske književnosti, nego i tekst koji je – svojim pozivom da se uvijek nanovo protumači – nadahnuo sve naredne kulturne epohe čovječanstva. Ipak, riječ ”hermeneutika” je tek u narednom, 17. vijeku iskovao Johan Konrad Danhauer, strazburški (ponovo skrećem pažnju na riječ koja slijedi:) teolog. On je pokrenuo misaono traganje za novom metodom nauke, oslobođenom od sholastike. U predvorju svih nauka, govorio je on, treba nam jedna opšta nauka o interpretiranju. Ranije je ova uvodna pozicija (preduslov svih nauka) pripadala logici. Međutim, logika traga za činjeničnošću/istinitošću iskaza, dok hermeneutika traga za njegovim smislom bez obzira na egzaktnost/činjeničnost. Odnosno, prije nego se utvrdi činjeničnost nekog iskaza, neophodno je znati smisao (ono što se uistinu htjelo reći). Kasnije će Šlajermaher (19. vijek) primjetiti da je osnov hermeneutike = naučnog traganja za istinom, ništa drugo nego traganje za razumijevanjem (dijalog). Prema shvatanju ovih korifeja duhovnih nauka, razumijevanje teksta (najprije Biblije) ili razumijevanje drugoga koji nam se obraća, početna je tačka naučnosti. Kasnije ljudska naučna misao razlikovati metode prirodnih nauka da utvrde zakonitost opaženog, i istorije (duhovnih nauka) da razumije ono iskazano.
Očigledno je, da je fenomen nauke, dobrim djelom kompleksniji od preziranja crkve i sveštenika, i njihovog izguravanja iz javnog prostora i prosvjete.
Već pomenuti filosof Hans Georg Gadamer u svom djelu ”Istina i metoda” raspravlja o statusu umjetnosti, istorije i drugih duhovnih djelatnosti u čovjekovom spoznajnom procesu, i ističe njihovu legitimnost i ravnopravnost sa prirodnim naukama u traganju za istinom. Zajednička im je težnja za razumijevanjem istine, ali su načini, metode – neuporedivi. Kritikujući Kantovu radikalnu subjektivizaciju estetske svijesti (po kojoj nema mjesta pojmu istine u estetici) Gadamer smatra da u iskustvu umjetnosti imamo ”zahtjev za istinom” koji je drugačiji od zahtjeva koje postavlja prirodna-nauka, ali ni po čemu ne zaostaje za njim. Umjetnička spoznaja istine je drugačija od svake umske, pojmovne spoznaje, ali ipak po svemu ostaje spoznaja ili doživljaj/iskustvo istine. Gadamer u tom smislu priča o fenomenu igre, o prikazivanju slike, o pisanju i čitanju pisma… On govori o djelatnosti/poduhvatu razumijevanja teksta (konteksta i razloga koji su naveli pisca da se izrazi na određeni način), koji nam nije potreban kod čitanja, davno napisanih, Euklidovih matematičkih postavki, ali jeste kod čitanja npr. biblijskog teksta.
Karakterističan za Gadamerovo razumijevanje nauke jeste odnos prema tradiciji i autoritetu, u vezi kojih kritikuje epohu prosvjetiteljstva za negativan odnos prema predrasudama subjekta, prema našim preduvjerenjima. Naime, Gadamer prosvjetiteljsku kritiku predrasuda vidi baš kao najveću predrasudu (jer su oni predrasude vidjeli kao posljedicu ili brzopletosti ili ”robovanja tuđem autoritetu”) i kaže da je našoj zagarantovanoj konačnosti nemoguće da ne bude bez predubjeđenja. A to je zato što uvijek, neminovno pripadamo nekoj tradiciji, nekom jeziku. Zato, poštovanje autoriteta ne mora biti izraz ”slijepe poslušnosti”, već jednako može biti odabir našeg uma i slobodne volje. Naša zrelost (matura) i izlazak iz sjenke vaspitača (iz neophodnosti njegove asistencije), ne čini nas nikad do kraja oslobođenim od porijekla i predanja. Tradicija upravo postoji i opstaje, između ostalog, jer je umno razumijevana i prihvaćena od strane narednih pokoljenja. Očuvanje tradicije i mišljenja autoriteta nije ništa manje akt slobodne volje nego što su to preokret, novina ili raskidanje sa tradicijom. Upravo je u duhovnim naukama razumijevanje uslovljeno predanjem (izbor tema, formulisanje pitanja, interes ka nečemu…). I premda i prirodne nauke podrazumijevaju uticaj određenih predznanja, kod njih je uspješnost i istinitost naučnog poduhvata mjerena isključivo rezultatom koji ”sada” stoji pred nama (da li se ”sada” nešto može izmjeriti, ozidati, pretočiti … na osnovu nekog proračuna, formule). Pa će tako neki stari antički most možda biti još u nekoj funkciji (ali ni izbliza u onoj mjeri i onako kako je bio onda kad je rađen), a najvjerovatnije će mu trebati neka rekonstrukcija kako bi se održala njegova tačnost (održivost, istinitost mosta… ). Međutim, njegova moguća ljepota je bezvremena, i paradoksalno – previše ”današnjosti” (tehničke rekonstrukcije) moglo bi ugroziti klasičnost (vanvremenost, istinitost) njegove estetike.
Duhovne nauke (filologija, istorija, pravo) temelje se na poduhvatu/događaju razumijevanja. Subjektivna primjena opaženog/pročitanog u njima je sastavni/neodvojivi dio razumijevanja. Nema jednog bez drugog. Tekst nekog zakona od stane sudije koji sudi; nepisane note od strane pijaniste; pravila slikanja u odnosu na to kako će neko slikati; čitanje Biblije od stane sveštenika… svi ovi slučajevi traže uvijek-nanovo primjenu, kao istovremeni akt razumijevanja. Dok prirodno-naučni eksperiment mjeru uspješnosti vidi u smanjenju subjektivnog i pred-ubijeđenog (beskrajno ponavljanje, imitiranje prirode u laboratorijskim uslovima) da bi se došlo do objektivnog… Zato teoretičari umjetnosti govore o ”isijavanju” lijepog i jasnog iz onoga što je istinito. To je u skladu sa Avgustinovom opaskom da je prva pojava Božije riječi (biblijski momenat) vezana za svjetlost. Svjetlost kao preduslov svakog budućeg oblikovanja, razaznavanja…. Ono umjetnički, moralno i duhovno ”lijepo” je suprotno od korisnog (upotrebljivo, mjerljivo) i ružnog (u šta se ne da gledati), a srodno je ”dobrom”. Ljepota ima sposobnost isijavanja (samu sebe dovodi do pojave i – kao da progovara samo ka nama). Slično tako doživljenoj ljepoti isijava i ”jasnoća razumljivog”. Pa su tako ”lijepo i jasno” događaji isijavanja, koji se zbivaju našoj ograničenoj egzistenciji. Smisao = istina nekog teksta nas pridobija/uvlači u igru na isti način i istom snagom kako nas privlači isijavanje neke ljepote.
Prirodno-naučni svijet svako iskustvo apstrahuje u ”objekat razmatranja” čime se negira ili neutralizuje interaktivna stvarnost života. I dok ovo ”objektivizirajuće” posmatranje svijeta ”ne zna za granice” (što će nas očigledno dovesti baš ”na granicu” ekološke katastrofe ili atomskog rata), iskustvo jezika, tradicije, interakcije upravo počiva na svijesti o granicama, o konačnosti. Prirodno-naučni, metodološki pogled na svijet je legitiman i plodan, ali nije niti jedino niti najsveobuhvatnije iskustvo istine koje posjedujemo. Jezik prirodnih-nauka je jednoznačan, eliminiše subjekt, prekomjerno objektivizuje svaku temu, njihov postupak je ”očišćen” od slučajnosti i nepredvidivosti. Otuda osjećaj čovjekove otuđenosti od svijeta upravo jača u epohi nauke…
Konačno, iako je obrazac multidisciplinarnog intelektualnog učilišta Platonova paganska akademija, istorija većine (danas postojećih i aktivnih) univerziteta u Zapadnoj Evropi, počinje od srednjovjekovne, hrišćanske tradicije bavljenja racionalnom naukom i njenog usavršavanja, unapređenja. Među njima su svakako najpoznatiji univerziteti: onaj već pomenuti u Oksfordu, ali i obrazovni evropski centri u Kembridžu, Lajpcigu, Tibingenu, Glazgovu, Bolonji, Rimu, Atini… U njihovom sastavu i programu, nalaze se između ostalog, i dan današnji - nećete vjerovati - studije teologije.
Iz svega ovog ”prvog” i ”drugog” proizilazi i treće. A ono glasi: zapadnoevropska naučna i hrišćanska tradicija, nikada nije težila raskidanju veza između vjere i nauke. I to se jednako vidi kako na konkretnim primjerima zakonskih rješenja u vezi školstva, te opstajanju teoloških studija u najprestižnijim evropskim univerzitetima, tako i u navedenim primjerima razvoja naučne misli (posebno u društvenim/duhovnim naukama) koje su tokom cijelog novog vijeka opstale do danas.
Većina ovdašnjih prigovora u vezi predloga za uvođenjem vjeronauke tiče se naslijeđenog boljševičkog odnosa prema pravoslavlju, koji u kvazigrađanističkom pakovanju zvuči ovako: protestanti su slobodoumni i učtivi, rimokatolici su se reformisali, a SPC proizvodi i podržava ratne zločine i uči da je Zemlja ”ravna ploča”. Pa sve da nema drugih razloga, ovaj bi narativ bio dovoljan povod da sveštenici (zajedno sa hodžama i župnicima) uđu u učionice i prikažu svoju vjeru (vjeru većine učenika i njihovih roditelja) onakvom kakva ona jeste: nenasilnom, bogotražiteljskom, tolerantnom prema neistomišljenicima, motivišućom na dobra i humana djela, blagonaklonom prama nauci, moćnom da odgovori na pitanja za koja nauka nema niti može imati odgovora.
E sad, ako neko baš nije dobre volje, mogao bi da primijeti kako se gore navedena istorija evropskih univerziteta, prožeta teologijom i pijetetom prema onostranom, razvijala uporedo i istovremeno sa pojavom inkvizicije, krstaških ratova, kolonijalnih osvajanja i ugnjetavanja zemalja Novog svijeta – kako od strane rimokatoličkih imperija, tako i od strane naprednog svijeta reformacije, od Londona do Vašingtona. Pa kako onda objasniti nekome da sva ta prolivena ljudska krv, u ime raznih crkava, od srednjeg vijeka do danas, većinom nema nikakve veze sa blaženim Avgustinom, ni sa upravom i nastavnim osobljem pomenutih univerziteta, pa ni sa Gadamerovim vraćanjem autoritetu i tradiciji, a ima veze sa pohlepom polupismenih moćnika? Pa ako neće da te čuju, teško. I još teže od toga bilo bi izmjeriti na nekom kantaru zdravog razuma koliko su zločina prema ljudima učinili oni moćnici koji su se pozivali na Bibliju ili Kuran, a koliko i kako su ih činili oni koji su se deklarisali upravo kao protivnici svetih knjiga? Na ovoj drugoj strani su Hitler, Staljin, Pol Pot (”Crveni Kmeri”), Robespjer… pa ko ima vremena i živaca neka svede račune.
Svakako postoji opasnost od nestručnih i nedobronamjernih predavača vjeronauke. Ali, zar je ona manja od istih takvih predavača fizike ili matematike? Prvi ti mogu pod naslovom ”vjera” zbilja prodati mržnju ili kakvo sujevjerje, a drugi mogu regrutovati buduće projektante čiji će se mostovi i nadstrešnice rušiti ljudima na glavu. Pa treba li zbog toga izbaciti matematiku iz škola?
Bonus video:
