Keep talking

For millions of years, mankind lived just like the animals/Then something happened which unleashed the power of our imagination/We learned to talk.

Ovim citatom počinje pjesma Keep talking, a glas Stivena Hokinga koji izgovara uvodni tekst je generisan. Suština je da su taj citat uzeli iz reklame za British Telekom, koja je inspirisala Gilmora da je ubaci kao uvertiru za pjesmu Keep talking.

Trenutak kad smo naučili da govorimo bio je preloman za naš razvoj. Ali ne koristimo taj alat najbolje. Sve smo gori. Govor ne koristimo za komunikaciju, već uglavnom za nadgornjavanje i vrijeđanje. Ne plijenimo govorom, ne pravimo lupinge i efektne rečenice, svodimo se na kratke poštapalice, ponavljanja i sve je u cilju što lakše diskreditacije sagovornika, naravno, na podmukao način, ako ikako može.

I kako to da se u Crnoj Gori ništa ne zna? Ne zna se jer svi misle da su najpametniji i da znaju sve. Teško će iko sresti osobu kojoj može nešto da objasni. Nemoguće je ubijediti nekoga u suprotno. Stav se ne mijenja, vjeruje se samo u sopstveni sud, bez obzira na podatke bilo koje vrste. Podaci se mogu naći, zavisno kako kojoj familiji odgovara, kojoj struji, od Sekule, Đilasa do Đurišića, sve se da štelovati kako kome odgovara.

Zašto su danas svima puna usta Partizana i Četnika? Zato što država nije zauzela jasan stav i pravac. Nije. Od 1990. do danas, država Crna Gora koketirala je sa svim ideologijama. Koliko je tradicija NOB-a njegovana u Crnoj Gori? Vrlo malo, jer nije nošenje vijenca jednom godišnje na spomenik Partizanu borcu na Gorici odraz njegovanja ideologije. Postojanje SUBNOR-a ne znači ništa novim TikTok generacijama. Koliko se filmova snimilo, dokumentaraca (koji vrijede i imaju efekta)? Sve se radilo kako je kom prezimenu odgovaralo.

Zato smo došli do ove salate misli i ideologija. Godine 2025. nema diskusije, samo dernjave. Poenta je: ništa ne znamo i mnogo nam je dosadno. Kad ništa ne znamo lako se posvađati, a kad je dosadno onda i tuča dođe kao super uzbudljiv događaj.

Mi smo se prekombinovali, kratak spoj je mnogima u glavi, spajaju nespojivo, ideologiju i ikonografiju, NVO sektor istovremeno ljubi NATO i Čea Gevaru, Krsta P. i Jova K, babe i žabe. Sa druge strane je isto, voli se Pavle Đurišić i Draža, a veliča se nasljeđe komunističkog SSSR. Uči se iz serija i youtube dokumentaraca, zanemarujući da nije baš cijela istorija pisana komunističkim perom. Ima nešto da se nađe na engleskom, francuskom, ruskom, turskom i italijanskom. Ima i nas tamo, samo možda nećemo biti presrećni kad pročitamo kako je stvarno bilo.

Ali ono što zapanjuje je odsustvo dijaloga. Ne mora niko da se voli po svaku cijenu, ali dovoljno je da za početak slušamo jedni druge, ako se ne razumijemo.

I ideja da se na Cetinju postavlja spomenik Titu je samo još jedna neutemeljena ideja-stihija. Još je gore što istoričari prave liste kome sve treba na Cetinju dati ulicu i dići spomenik. Cetinju je potrebna promjena narativa, da se okane teških i spornih istorijskih ličnosti, da se okrene kreaciji i životu, da se možda pojavi inspirativan spomenik (valjan, a ne otaljavan) Dadu Đuriću ili Lubardi. Ali za to je potreban dijalog, onaj dijalog koga nema na vidiku. Zaboravili smo ono što je govorio Hoking: “It doesn’t have to be like this/All we need to do is make sure we keep talking”.