Nije lako ovih dana očitati šta se trenutno dešava u maloj, ali žovijalnoj kraljevini Danskoj. Tim prije, što se važni događaji brzo smjenjuju i pogotovo što je teško predvidjeti u kom pravcu će sve ići u budućnosti. Aktuelni političari, velikim dijelom iznenađeni, pa i uplašeni, pokušavaju naći ravnotežu u situaciji kada sigurnosne poluge svijeta koji je trajao od kraja Drugog svjetskog rata pa naovamo i izgledao solidno zasnovan na brojnim poveljama, ugovorima i konvencijama, pucaju. Po svemu sudeći, moraju se zamijeniti novim i adekvatnijim novonastaloj situaciji koja povremeno prijeti da će izmaći kontroli, s obzirom na brojne ratne sukobe koje je teško obuzdati i dati im pravac koji želi zapadni svijet čiji je Danska neraskidivi dio.
Iako starijim političarima, poput Anasa Foga, nekadašnjeg predsjednika vlade i generalnog sekretara NATO-a, niko direktno ne prebacuje za sadašnje stanje, oni sami osjećaju da su krivo procjenjivali stanje na svjetskopolitičkoj sceni, a time i direktno doveli do žalosnog stanja u kom se odbrambeni potencijali zapadnih zemalja trenutno nalaze. Nevjerica da se SAD udaljavaju od liderske pozicije tog istog zapadnog svijeta tjera u očaj i jedne i druge, kako stare, tako i nove političare koji su, kako izgleda, gotovo svi pod utiskom emocija šoka i iznenađenja šta se uopšte dešava oko njih. Očigledno da takav scenario nisu mogli predvidjeti ni u najcrnjim prognozama. Upozorenja da je prije svega potrebno shvatiti u kom pravcu će se kretati američka vojnostrateška razmišljanja i kako naći načina da se SAD ponovo uvuku u paradigmu o zapadnom svijetu predvođenom kao i dosada američkim policajcem koji održava ne samo svoju, nego i svjetsku dominaciju zapada uopšte.
Peter Mogensen je, jedan od popularnih i ovdje vrlo slušanih političkih analitičara, čini se uveliko u pravu kada upozorava da sve dotle dok ne shvatimo u kom pravcu se stvarno kreće američka politika ne možemo kreirati svoju politiku. Mi smo na dnu i u slijepoj ulici, kako on kaže.
Istorijske paralele
Posve je prirodno da se u ovako kompleksnim situacijama, kada je svjetski mir u pitanju, potraži uporište u nekim istorijskim događajima, iz čega se opet iščitava u kom pravcu se želi usmjeriti sadašnje događaje. Što se čitavog zapada i same Danske tiče, prvo je bilo aktuelno isticanje krimskog rata (1853-1856), što je posve prirodno trebalo da da vjetar u leđa onima koji su čvrsto vjerovali da se udruženom koalicijom zapadnih sila može pobijediti Rusija u Ukrajini, kao što se nekada pobijedila koalicijom koju su predvodili Britansko Carstvo i Drugo Francusko Carstvo. A onda, kada su stvari u Ukrajini donekle dobile nešto drugačiji tok, Minhenski sporazum iz 1938. istaknut je kao primjer da mir po svaku cijenu nije istovremeno i stabilan mir, s obzirom na globalni rat koji je ipak uslijedio nakon njega. Što se tiče same Danske, ovih dana su na programu česte dokumentarne emisije o generalnom štrajku iz vremena završnice Drugog svjetskog rata, uopšte dokumentarci o otporu koji je dobio na zamahu 1944. i 1945. nakon što se na krupnom planu desilo iskrcavanje saveznika u Normandiji i pošto su sovjetske trupe na istočnom frontu napravile ogroman pomak. Prizvuk otpora očigledno se zaziva i danas kad je Danska na spoljnopolitičkom planu pred višestrukim izazovom, kako od strane Rusije i Kine, ali ništa manje i od Amerike, dojučerašnjeg vjernog saveznika, kako se to ponavljalo koliko do juče. I kako se to odomaćilo ne samo u krugu političara i intelektualne elite, nego i od strane običnog svijeta.
Socijalna država i naoružavanje. Prelazak na ratnu privredu?
Evropa i Danska su nema sumnje u stanju razapetosti, nezadovoljstvo što je to tako prepliće se s traženjem mogućeg djelovanja i nalaženja izlaza iz jedne takve situacije. Nedavno potpisani ugovor između Ukrajine i SAD-a o mineralima unio je na trenutak malo optimizma, s obzirom da je shvaćen kao nešto što nudi kakve-takve sigurnosne garancije ne samo ukrajinskoj strani, nego i čitavoj Evropi koja se svrstala iza nje. Buduća rudna eksploatacija, pa i sam izgled da ona bude realnost, traži američko prisustvo, što je upravo ono što Zapadna Evropa priželjkuje i traži. Već pomenuti Anas Fog, koji je pored ostalog bio i jedan od savjetnika predsjednika Zelenskog, istakao je da je to važan momenat u sadašnjoj situaciji jer je dotadašnji američki pristup Trampove administracije čitavom kolopletu događaja oko Ukrajine bio ravan zahtjevu za kapitulacijom. Nešto što možete uvijek i ne ulažući bilo kakve diplomatske napore. Politički stil da se pokazuju karte protivniku i otvoreno pokazuju slabe tačke, ovim ugovorom je malo sanirana, kako je ovaj iskusni političar istakao.
Dok se na velikom, evropskom i svjetskom planu, vodi bitka za očuvanje zapadne dominacije u nekom od oblika, kao što se i grčevito traži način da se Amerikanci zadrže u Evropi, na nacionalnom planu pripremaju se brojne promjene. Ili, tačnije, priželjkuju se, s obzirom na to da se pokazuje da nije tako lako ubrzati proces transformacije jednog društva koje je desetljećima težilo socijalnoj državi kao idealu, u državi i društvu koje još malo pa ima obilježja ratne privrede. Uvođenje vojne obaveze, dodatno pojačane njenim proširenjem na pripadnice ženskog pola, te permanentna kritika dosadašnjih napora kad su u pitanju odbrana i naoružavanje zemlje, da ne govorimo o grozničavom putešestviju premijerke Mete Frederiksen koja je postala obavezna na svakom skupu koji se tiče Ukrajine i ukrajinskog rata. Usput rečeno, koja je postala neka vrsta Žan d’Ark, kako je pomalo ironično rečeno u rijetkim kritikama njenog djelovanja na tom planu.
Ovdje treba spomenuti i vijest o mogućoj obnovi rada atomske elektrane Barcelbek, šezdesetosmaškom simbolu otpora protiv te iste atomske energije. Da se jednim potezom ugodi važnim igračima na domaćoj i evropskoj sceni, zelenom lobiju i protivnicima korištenja ruskog gasa, promovisan je veliki plan o nultoj zavisnosti Evrope od ruskog gasa već od 2027. godine, plan čiji je autor Danac Dan Jorgensen, evropski komesar za energiju. Tu je naravno i ambicija da se po ekspresnom postupku podigne borbena gotovost zemlje u koordinaciji s ostalim, prije svega nordijskim zemljama, što ukazuje da je u opticaju neka vrsta plana B, kad se već pokazuje da je na evropskom planu zbog različitih pojedinačnih interesa zemalja članica teško postići potpuno jedinstvo.
Slučaj za sebe je Grenland koji je od enormnog značaja za Dansku i nordijske zemlje, ali sve više i za SAD, s obzirom na pojačano značenje upravo Grenlanda ukoliko dođe do većeg okretanja sebi, kako je to najavio Donald Tramp. Neuspjeh da to ostvari blickrigom u prvih 100 dana ne znači i odustajanje od tih napora. Traženje od Danske da se iz američkih baza u Danskoj može otvoreno špijunirati i lobirati za američke interese na Grenlandu, što je više nego u suprotnosti s danskim interesima, pravi je šamar Dancima i pogotovo danskoj diplomatiji, čiji je ministar vanjskih poslova Lars Loke Rasmusen pozvan od strane američkog ambasadora da mu se ovo saopšti. Nešto što je s pravom doživljeno kao još jedno poniženje od dojučerašnjeg najvažnijeg saveznika.
Na kraju, treba ipak reći da se nacija, kad su u pitanju osjećanja samosvijesti, kao i reakcije na sve što se događa, polako konsoliduju, da dnevni i tekući problemi dolaze na tapet. Tako npr. pojava vukova u naseljenim područjima, previsoke cijene faširanog mesa, te nevjerovatne priče iz staračkih domova, pune TV dnevnike, što je naravno dobro i što je snaga ovog, po broju malog, ali po mnogo čemu velikog naroda.
Bonus video:
