Džaba je Joanikije lomio jaja za Uskrs slaveći Đurišića, četnički pokret i Svetog Savu, ispalo je nedovoljno. Polomio je svoja, jer Beograd suzama ne vjeruje.
Džaba je isti Joanikije prije godinu i par mjeseci slavio u Vasojevićima Aleksandra Nevskog kao važnog i za Crnu Goru jer je imao “hrabrost i mudrost i razum i spremnost… da povede svoj narod, da ga zaštiti od zapadnih krstaša, koji su htjeli da pregaze Rusiju”. Ni Moskva suzama ne vjeruje. To gledamo vjekovima.
Džaba je Joanikije od stupanja na crnogorski presto, na mig Beograda, zatirao sve što je posljednjih godina temeljio njegov prethodnik Amfilohije, nalazeći Svetog Savu ispod svakog kamena i u svakom žbunu crnogorskom. Džaba, jer Vučić nikom ne vjeruje. A Putin još manje. Tako je sa diktatorima i komunistima. Još od Staljina.
Ispalo je, mnogo prije potpisa podrške buntu srpskih studenata, da je vladika Metodije “pik” (a ne “ruki”) zvanične Moskve i Beograda. Pop od najvećeg povjerenja i za Porfirija i za Kirila. Džaba je, dakle, Joanikije krečio i srbovao, ispalo je - izvini, druže, ali posa’ je posa’.
Otuda Metodije svako malo na aeromitinzima po Rusiji, gdje sigurno skače između stotina dronova koji lete ka Ukrajini sijući smrt po pravoslavnoj zemlji i ljudima. Eto šta je komunistička ideologija i gdje su u njoj pravoslavni episkopi i mitropoliti. Poput Joanikija i Metodija, čija se kritika komunističke nemani i zločina svodi na granice bivše Jugoslavije. “Više hiljada ljudi je ovdje bježalo od komunističkog noža”, leleče nedavno Joanikije u nekoj bosanskoj vukojebini, dok njegov sada već parnjak i prvi “pik” ruskog pravoslavlja u CG, vladika Metodije leti za Moskvu gdje pod Putinovom čizmom slavi pobjedu nad fašizmom. I Staljina, naravno, u čiju čast je ruska raja u ovoj Putinovoj eri, i uz amin ili šutnju ruskih popova, podigla čak 114 spomen obilježja. Velika je zemlja Rusija, tako da ima prostora za toliko spomenika diktatoru i zločincu koji je, između ostalih, zadužio i crkvu! Naime, nezavisni ruski istoričari tvrde da je do početka Drugog svjetskog rata, Staljin zatvorio ili porušio preko 30 hiljada crkava i manastira, uhapsio preko 160 hiljada sveštenika i monaha od kojih je preko 100 hiljada ubijeno. Među njima i 60 episkopa. Broj ubijenih vjerujućih laika se mjeri milionima.
Ali uprkos ovim brutalnim činjenicama, Joanikije ni da zucne. Iako su crnogorski i jugoslovenski komunisti bili perje u odnosu na boljševike druga Staljina, Joanikijeva istraga zločina “crvenih” se završava sa Jasenovcem i Zidanim mostom. Ne vide se gulazi i kolhozi, Sibir i Lubjanka, zato se danas ne vidi ni agresija i zločin nad Ukrajinom. Što sve jasno govori da je SPC ideološka a ne vjerska organizacija i da njeni prvaci i mitropoliti nijesu pastiri mira i ekumenizma već jedne ideologije i totalitarizma. Crveno pravoslavlje, tako ispada.
Zato je nakon nedavno održanog Sabora SPC i promocije Metodija u mitropolita, težište ovdašnjih analitičara stavljeno na pogrešnu stranu. Kritičari Vučića iz crkvenih i političkih krugova su potrčali da saopšte kako je to upozorenje i šamar Joanikiju zbog nedavne podrške studentskim protestima u Srbiji. Dok je suština u onome što objašnjava omiljeni Joanikijev istoričar Aleksandar Raković. On slavi imenovanje još jednog mitropolita na teritoriji CG jer je time “srušen san crnogorskih separatista”, koji su eto vjerovali da će jednog dana “mitropolit crnogorsko-primorski postati poglavar njihove samostalne crkve, bez obzira da li je ta samostalna crkva autokefalna ili autonomna”! “Taj koncept se sada srušio zato što imamo dva potpuno jednaka mitropolita”, priznaje sam Raković.
Ispada da omiljeni opozicionar svih vremena i režima, Vojislav Šešelj, zadovoljno trlja ruke. Ne zato što je Joanikije dobio ukor pred isključenje, a ruski padobranac Metodije unapređenje, već što je ovom odlukom Sinoda SPC zatrta svaka pa i minimalna posebnost Mitropolije crnogorsko-primorske. Amfilohije se vjerovatno prevrće na nebu jer je sve ono što je posljednjih par godina života i mandata radio bilo usmjereno ka utemeljenju autonomije MCP pod krovom SPC. Iako je na početku svog mandata u Crnoj Gori Amfilohije bio ništa manji Srbin od današnjeg Joanikija, i ništa manji pobornik lika i djela nekadašnjeg Đurišića i današnjeg Karadžića, vremenom je shvatio, kao i njegovi preci iz Morače kada su podizali jedan od najstarijih manastira na teritoriji Crne Gore, “da se treba vezati za Cetinje a ne za Beograd”. Tokom litija, iako su one bile inspirisane Đukanovićevim antisrpstvom i nakaradnim zakonom, pokojni mitropolit i njegov portparol Perović, otac Gojko, širili su ekumenizam, zanemarujući sestru Srbiju i majku Rusiju. Vučić i Putin su za Amfilohija bili diktatori i komunjare, a državotvornost i samobitnost Crne Gore neupitna stvar koja je tražila i adekvatno rješenje pozicije pravoslavne crkve. Ne na vulgaran, partijski i nasilan način, kako je pokušao Đukanović, već kroz dijalog i politiku unutar crkve i sveštenstva. U tu svrhu Amfilohije je formirao i Eparhijski savjet kao inokosno tijelo koje je pokrivalo samo četiri jedinice SPC sa teritorije Crne Gore, a kad god se pominjao Temeljni ugovor Amfilohije je isticao kako će biti potpisan na Cetinju i kako će ga potpisati mitropolit crnogorski a ne patrijarh srpski.
Ispalo je da se Amfilohije kasno sjetio. Njegova smrt je ne samo zaustavila te procese, već je stvari vratila na 91-92. Beograd i Moskva su odmah krenuli u ofanzivu. Eparhijski savjet je preko noći ukinut kao tijelo protivno ustrojstvu SPC, a za novog mitropolita je promovisan Joanikije Mićović, blijeda sjenka prethodnika. I u intelektualnom i u crkvenom pogledu. Metodije je unaprijeđen u vladiku, a njegovu popularnost kod pastve su vrlo brzo prepoznali nadležni organi zvaničnog Beograda i Moskve. Time je upravo preko SPC u Crnoj Gori, crkvenih prvaka i većine sveštenstva, instaliran najvažniji kanal za širenje malignog ruskog uticaja i ideologije “crvenog pravoslavlja”. Sa Putinom kao vrhovnim poglavarom. Taj kanal je mnogo opasniji jer je daleko uticajniji i agresivniji od partijskih postrojbi nekog Mandića, Kneževića, Jokovića i sličnih dajkovića.
Ova simbioza mračne ideologije i vrijednosno zaostale religije, koja u svojim rukama drži i političke i crkvene prvake, time i bezbjednosne službe, pokazuje da Crnoj Gori nema mira dok se suštinske i duboke demokratske promjene ne dese u Beogradu i Moskvi. Jasno je da se ni Putin ni Vučić ne mire sa nezavisnošću CG, ni sa njenim članstvom u NATO-u, ni sa budućim u EU. Što je nedavno, stidljivo, pomenuo i kao podržao aktuelni mitropolit. Joanikije, a ne Metodije. Ovaj drugi je u isto vrijeme pričao bajke Vasojevićima kako ih je lično Aleksandar Nevski “spasio od prodora katoličanstva iz Albanije”!
Najveći gubitnici u čitavoj priči ispadaju lokalni promotori velike Srbije i majke Rusije u Crnoj Gori. Političari i popovi, od Joanikija i Mandića, preko Gojka i Milojka, do Backovića i Koprivice. Koliko god se oni zaklinjali i matici Srbiji i majci Rusiji, Moskva i Beograd ih gledaju sa prezirom, kao pione na bezimenoj teritoriji, koja je važna samo zbog izlaza na more. To, naravno, naše vajne pravoslavce neće dozvati pameti. Naprotiv. Oni će nastaviti da se, kao i Joanikije, preispituju gdje su pogriješili kako bi se dokazali Beogradu i Moskvi i umilostivili ih. Zato od njih ništa ne zavisi. Nažalost. I zato je promjena moguća samo spolja. A ona se ne nazire jer Rusija sve više liči na Sjevernu Koreju, a Srbija na Rusiju. Ispada, ćeraćemo se još.
Bonus video:
