Ima u filmu Das leben der anderen (Životi drugih) jedna sjajna scena u kojoj predstavnik Štazija drži predavanje budućim studentima bezbednjacima i uči ih kako da se nose sa intelektualcima, prije svega sa piscima. Predočava im tehnike ispitivanja i kako da se odnose prema sumnjivima. Najinteresantnije je kako režim dijeli i segmentira intelektualce, kakva je to metodologija kontrole i pritiska na ljude. Nisu svi isti, to je prva važna informacija.
Dijele se intelektualci prema tome koliko su lojalni režimu i naravno koliku opasnost po režim predstavljaju. Naravno da režim poistovjećuje sebe sa državom. Svi sumnjivi, odmah pod prismotru. Tu se provlači termin “inženjeri duše”, komunistička kovanica kojom je država opravdavala pritisak na umjetnike kao ljude koji su sposobni da svojim djelovanjem oblikuju masu, da vrše indukciju svijesti velikog broja ljudi.
Zastrašivanje, prihološki prisici, sve su to metode kako bi se skršila volja sumnjivih ljudi. Naravno, film Životi drugih ima svoju paralelu kod nas, film U ime naroda Živka Nikolića. Tu vidimo pritiske, prisluškivanja, pikiranja na žene, podlost i svirepost. Važno je samo reći da je neko “pod mjerama” i taj je gotov, jer se nikad neće dokazati i javno reći da je nevin. Strah je ljudima ušao u krv i kosti. Potpuna dehumanizacija, to je poenta, jer to nije čovjek, to je stvar, objekat koja stvara problem. Nakon takvih akcija i djelovanja slijedi apsolutna kontrola intelektualne i umjetničke elite koja će ubuduće proizvoditi osrednjost i neće kritikovati ništa. Sve postaje opšte mjesto, kao što je i postalo.
Ko nije koristan, taj je opasan. Empatije nema. Samo hladnokrvno i đonom. Sloboda mišljenja ne postoji, kreativnost je precijenjena i sumnjiva. Tako to radi totalitarni režim sprovodeći represiju koristeći se manipulacijama.
Jedna od najvažnijih scena u politici je bila usputna. To je kad se Migo Stijepović podrugljivo obraća Miodragu Lekiću u debati, kad ga imitira, stavi prst na glavu i kaže “Vi ste tu kao neki filozof”. Biti filozof za Miga je biti uzaludnik, čovjek koji ne služi ničemu, gubi vrijeme i stalno nešto filozofira. Kakvo je to bilo razotkrivanje jedne “elite”.
Nedavno je Duško Marković odgovarao na pitanja pred Odborom za bezbjednost. Našao se i on sa druge strane stola. Ništa novo nije rečeno, niko valjda nije ni očekivao da čuje nešto važno osim opštih mjesta. Svi glavni glumci tvrde da nisu gurali prste u med, da se sve odvijalo mimo njih. Ispade Duško Koštunica.
Ali ispalo mu je u jednom trenutku nešto važno. Obraćajući se Milanu Kneževiću, uz osmijeh je rekao da je Knežević pjesnik, a da su pjesnici emotivci. Kakva je to kategorija! Pjesnici su kao emotivci otpisani, jer eto, oni pokazuju emocije, reaguju umjesto da budu hladnokrvni. Emotivci i pjesnici, kakvi su to luzeri nedostojni pozicija koje iziskuju surovost. Intelektualci su emotivci, a emotivci su slabići. Njegoš, Leso, Ratko Vujošević, Ratković i Zogović, sve su to emotivci.
Lako se zaboravlja da je ova zemlja nikla iz poezije, da je Njegoš oblikovao više nego razni črvstorukaši, zaboravlja se da pendrek nije isto što i čarobni štapić.
I Ana Ahmatova bila je satkana od emocija, za razliku od onoga koji se potrudio da slomi nju i njenu ekipu emotivaca. “Inženjeri duše”, nismo odmakli daleko od tog termina.
Bonus video:
