Odakle uopšte ideja da se zabrani pisanje o nečemu? I zašto?
Eto, i u gluvo postmoderno doba, koje u mnogu čemu nalikuje karikaturi - preživio je izgleda taj staljinistički crvić - ko god se dokopa malo vlasti bi da zabrani da se piše o nečemu. Žilav je taj impuls.
Mada je realnost uglavnom drugačija i jednako tvrdoglava - malo kome su zabrane pomogle, a mnogi su demaskirani kad su pričali te i takve priče.
Kako je jedan stari ljevičar (i slikar) govorio - što je zakon duži, sloboda je kraća. Ovdje su dva člana predloženog zakona (istoga značenja, ali valjda je i to način da se “produži” zakon) dodata nakon javne rasprave - uvukli su se kao partizanski ilegalci u okupirani grad. Bilo bi zanimljivo znati ko je tvorac takve strategije naknadnog “ozakonjenja” zabrane. Ko je zadužen za “ilegalce”.
Iako postoji jedan tip ljudi koji čim neko najavi kakvu zabranu, uzdrhte i pomisle - e, ovo je pravi čovjek, ovaj će sve srediti. Taj eros totalitarizma ima malu, ali pouzdanu publiku.
Zanima me i kako će da brane - ovakvu glupost. Hoće li da se prave ludi, ili će neko pokušati da “racionalizuje” sramnu namjeru.
Da li aktuelni crnogorski vlastodršci vjeruju da ako se ne piše o zaduženjima ona zapravo i ne postoje? Ili samo ne žele da se zna? A zašto neko na vlasti ne bi želio da se zna da se zadužuje? Ranije su se, sjeća se toga izvjesno mnogi Crnogorac i Crnogorka, hvalili takvim moćima na sav glas? To se predstavljalo kao umijeće nad umijećima. Zašto sad rade drugačije?
Zato što očigledno i onaj koji traži zabranu zna da je to i takvo zaduživanje loše, odnosno da način zaduživanja ukazuje na lošu (i mnogodimenzionalno koruptivnu) vlast...
Ideja da se zakonom zabrani pisanje o zaduženjima (dok se ona planiraju) je spektakularna. I još komad dalje od toga... Kazna - do 40.000 eura. Šteta što Goli otok nakon raspada SFRJ nije ostao u Crnoj Gori. Ili jeste?
Da u Crnoj Gori postoji društvo, da postoji Građanin, najava takvog “zakonskog rješenja” bila bi dovoljan razlog da vlast trenutno padne, odnosno bude otjerana.
Takva ideja (zakonom zabraniti pisanje o potezima vlasti) onoga ko je smisli, pa još i javno predloži nedvosmisleno pokazuje kao manipulatora, prevaranta i neznalicu. Nekoga ko je zalutao iz zlatne faze socijalističkog samoupravljanja, ili sovjetske planske privrede (Da zdravstvujet pervaja pjatoljetka!) u sredinu treće decenije dvadesetprvog vijeka.
I kako mora izgledati takav? Smiješno, naravno. Ali pomalo i žalosno, kao što uvijek osjetite impuls sažaljenja za nekoga ko se izgubio, ko je zalutao... Ko ne zna gdje se nalazi.
Indikativno je pominjanje nečega što izgleda kao razlog, bar deklarativni: to, pisanje o zaduženjima i njihovom kvalitetu i smislenosti, moglo bi, vjeruju iz vlade, uticati na investitore od kojih se očekuju da kupuju državne obveznice...
Uvid u pravo stanje stvari može biti loš samo onima koji nešto kriju, to je aksiom. A tek odnos prema investitorima, koji, koliko shvatam treba što manje da znaju. Onda će više kupovati. Što god vi o tome mislili to se zove - prevara.
Drugim riječima ovim se sprečava obaviještenost investitora? Kako se to zove? Ostaje li isto ime i kada to rade državne vlade?
A kako se zovu države u kojima vladaju takve vlade? Nesrećne države, nema druge.
Vlast koja institucinalizuje prevaru moguće pokazuje svoje pravo lice. Navlačenje investitora im je - život živi.
Nadvaravanje kao jedini modus javnog djelovanja. Bilo da pričaju bajke domaćoj populaciji, bilo da “love” strane investitore, oni, izgleda ne umiju, niti znaju drugačije.
Šibicari ostaju šibicari, makar pričali zanosne priče i budili getsbijevske snove.
Bonus video:
