Sjedjela su dvojica starih prijatelja pod hrastovima, u selu Podgor, u Crmnici. Na malom drvenom stočiću domaća loza, dvije čašice i tišina. Onakva što zna da govori više od riječi.
“Đole”, reče prvi, dižući čašu u znak bratske zdravice, “noćas mi dođe san. I nije bio običan. Bio je... smio.”
“Smio?”, preuze drugi, podsmješljivo. “Je li bio onaj đe ti žena ne viče i đeca ne troše pare?”
“Ne, no onaj đe Crna Gora funkcioniše”, odgovori Đole, gledajući negdje iza brda. “Zamisli vladu od devet ministara. Ne devetnaest, ne trideset, no devet. Svaki zna što radi, svaki odgovara za ono što potpiše. Nema više partijskih kombinacija. Nema kumova, šura i rođaka. Ko zna, taj radi. Ko ne zna, taj traži posao đe mu mjesto.”
“E vala, ako je to bio san, nalij još jednu da ga i ja vidim.”
I dok se rakija presijavala u čaši, Đole je pričao o Crnoj Gori kakva bi mogla da bude...
“Crna Gora je konačno zakoračila u XXI vijek. Nakon parlamentarnih izbora i formiranja 45. Vlade Crne Gore, zemlja je dočekala ono čemu se malo ko usuđivao i da sanja: upravljanje oslobođeno partijskih stega, bez nepotizma, bez viškova i čvorova administrativne tromosti. Vlada koja ne trguje političkim partijama već vremenom, idejama i konkretnim rezultatima.
U maniru najefikasnijih svjetskih sistema, formirana je najmanja vlada u istoriji Crne Gore. Broji svega devet članova. Ali ne manjka joj snage, jer snaga dolazi iz vizije. Ova vlada nije zbir kompromisa, već sinteza odgovornosti, znanja i odlučnosti. Slogan nove vlade je jasan kao jutro nad Lovćenom: “Nema partijskih zapošljavanja u državnoj upravi i kompanijama u vlasništvu države.”
Uprava je racionalizovana do krajnjih granica: nema službenih automobila osim za službe kojima je to neophodno, nema službenih telefona osim za krizne komunikacije, nema čudnih funkcija bez funkcije. Saradnici su službenici, a ne partijski čuvari fotelja. Sve se mjeri. Vrijeme, resursi, rezultati.
Vlada funkcioniše kao otvoreni sistem direktne demokratije. Svaki građanin koji ima ideju, plan i spremnost da preuzme odgovornost, može biti pozvan da preuzme dio vlasti. Transparentnost nije više paravan, već osnovni mehanizam djelovanja. Političke partije su marginalizovane jer nijesu uspjele da prežive novu političku klimu bez privilegija.
U Crnoj Gori nove paradigme, ključne riječi su: efikasnost, odgovornost i tehnologija. Vještačka inteligencija nije više teorija, već alat u svakodnevnoj administraciji. Automatizovani procesi, otvoreni podaci i digitalne usluge zamijenili su papirne lavirinte i rodbinske veze. Ekonomija je očišćena od partijskog tereta, a suverenitet nije više parola, već plan rada.
Niko ne može da ostane u vladi ako ne daje rezultate. Svaka odluka se mjeri, svaki ministar ima obavezu javnog izvještavanja, svaka inicijativa se vrednuje po doprinosu, a ne po pripadnosti. Početak je to nove crnogorske politike.
Državni sekretari i direktori državnih preduzeća neće imati službena auta. Neće imati varijabile, ali će biti plaćeni adekvatno svom radu. Ukoliko njihovi rezultati budu bili dobri, dobiće javno priznanje i biće bolje plaćeni. Svaki zaposleni u državnoj upravi moraće da se klokuje na kartici kako bi se evidentiralo vrijeme za rad i pauzu. Službenici koji ne doprinose kolektivu suočiće se sa kaznenim mehanizmima.
Sudijama i tužiocima mandati će biti produženi ukoliko budu radili po Ustavu i zakonu. Za utaju poreza i nepoštovanje Ustava predviđene su visoke zatvorske kazne. Pored zatvorskih kazni, fokus će biti na novčanim potraživanjima i kaznama. Jer najbolniji udarac je po džepu.
Crna Gora je odlučila da više ne čeka Evropu. Ona je odlučila da bude Evropa. Možda čak i više od toga: laboratorija demokratskog eksperimenta, model za male nacije i signal da je pravda, red i razvoj moguć i bez starih struktura moći.
U zemlji koja je preživjela carstva i ideologije, sada raste jedno novo drvo a to je drvo odgovorne slobode. Neka raste dugo, duboko i široko.”
Kad je flaša bila na dnu, a sunce se povuklo iza crmničkih vinograda, ostala su dvojica starih znanaca da ćute. Ne s gorčinom, već s osmijehom onih što znaju razliku između sna i jave.
“Znaš”, reče Đole, “možda ne živimo baš tu Crnu Goru iz sna. Ali dobro je što smo je zamislili. Jer ako je ne sanjamo nećemo je ni stići.”
“Tačno”, složi se Pero. “Možda još nijesmo tu, ali bar više niko nema opravdanje da kaže da ne zna kako može da izgleda.”
Jer san, ako ništa drugo zna da pokaže put.
Autor je ekonomista
Bonus video:
