Poznati crnogorski košarkaški trener, Petar Blažević, preminuo je u srijedu 11. 06. 2025. i zauvijek otišao u legendu crnogorske i jugoslovenske košarke. Sahrana je obavljena 12. 06. 2025 u krugu porodice.
Iako je bio i igrač i dugogodišnji trener najtrofejnijeg crnogorskog košarkaškog kluba, KK Budućnost iz tadašnjeg Titograda, P. Blažević je svoje najznačajnije sportske uspjehe postigao sa KK Mornarom iz Bara. Potpisnik ovih redova je imao privilegiju da bude jedan od igrača u timovima trenera Blaževića (5 sezona) i svjedok vremena najvećeg uspjeha kluba i barskog sporta do te ere.
Dolaskom trenera Blaževića u KK Mornar, na samom kraju sedamdesetih godina prošloga vijeka, počinje period renesanse barske košarke i sporta u Baru. Već u prvoj godini, trener Blažević je sa mladom ekipom osvojio crnogorsku Prvu ligu i odveo je u viši rang, jugoslovensku Drugu ligu, a nedugo zatim uspio da se domogne prestižne I B savezne lige (1982/83g). To je bio "najveći klupski uspjeh barskog sporta koji je, u više od šest decenija dugoj istoriji, dao nekoliko pojedinačnih prvaka i reprezentativaca u raznim sportovima" (Pobjeda, 26. 05. 1983). Ekipa je bila sastavljena od golobradih mladića, gotovo svih odraslih u Baru, prosječne starosti 21 godinu.
Ključna figura te ere bio je pedagog i strateg P. Blažević. Šarmantno uređene bujne sijede kose, duhovit i dostojanstven, ozbiljan i nenametljiv, vodio je ekipu na takmičenjima diljem Jugoslavije, te tadašnje plemenite utopije južnoslovenskih naroda. Bješe to vrijeme kada je bila velika čast i privilegija kazivati se Crnogorcem u Jugoslaviji i Jugoslovenom u Evropi (Istočnoj i Zapadnoj). To bješe pred-nacionalističko vrijeme kada se ljudi nijesu identifikovali etnički već nacionalno. Bješe to naša EZ prije EZ, država u kojoj su aspiracije pojedinih naroda da "svi žive u jednoj državi" bile ispunjene. Ili, kako je Lordan Zafranović primijetio: "vrhunac civilizacije južnoslovenskih naroda".

Kao i nama, njegovim igračima, košarka je P. Blaževiću bila najvažnija stvar na svijetu: najveća ljubav i strast koja je prerasla u opsesiju, ali koja je zahtijevala mukotrpan rad. Primjenjivao je tzv. "staru jugoslovensku školu košarke" tj. spartansko treniniranje u spartanskim uslovima sa rijetkim pohvalama. Pripreme za takmičarske sezone su počinjale tzv. 'visinskim pripremama': 10 dana iscrpljujućih spartanskih treninga tri puta dnevno, bez lopte, na nekoj zabačenoj planini u Jugoslaviji. U to vrijeme igrači su bili toliko kondiciono spremni da bi nosioci igre izmjenu doživljavali kao uvredu.
Popularnost košarke u Baru, i u cijeloj zemlji, bila je u velikom usponu jer je košarkaška reprezentacija Jugoslavije po drugi put postala šampion svijeta (1978) i bila aktuelni Olimpijski šampion (1980), a KK Bosna, sa bivšim igračem KK Mornara, B. Vučevićem, klupski prvak Evrope u košarci (1979).
Mali grad (gradska naselja 9.432 stanovnika, a sami grad 6.742 stanovnika) se bio saživio sa svojim košarkaškim klubom i radne organizacije su rado "samoupravno" pomagale klub, jer su igrači bili njihovi sinovi, braća, drugovi ili komšije. P. Blažević nije bio jedini galvanizator tadašnje sinergije kluba i grada, ali je bio stožer kluba koji je bio sinonim ideje zajedničkog napora, entuzijazma i ponosa.
Jednom prilikom, pošto je sala u Baru bila suspendovana, KK Mornar je igrao važnu utakmicu u SC Morača u Podgorici. Navijači su, predvođeni navijačkom legendom Śarom Markovićem, uz pomoć tadašnje Željeznice, organizovali navijačke vozove. Hiljade navijača je našlo načina da dođe na utakmicu i ispune SC Morača do posljednjeg mjesta (tadašnji kapacitet 4.300 gledalaca). Atmosfera i u Baru i Podgorici je bila frenetična; sudijske pištaljke se nerijetko nijesu mogle čuti i samo se po gestikulaciji sudija moglo prosuditi da su nešto svirali. Navijači KK Mornara su bili među najvatrenijim navijačima, a Bar je postao simbol najvrućeg terena u Jugoslaviji. Veličanstvena atmosfera na utakmicama KK Mornar u Baru 80-ih godina prošlog vijeka prethodnica je spektakularnih atmosfera na utakmicama najpopularnijih evropskih klubova današnjice.
Gospodar situacija u frenetičnoj atmosferi bio je trener Blažević. Imao je istančan smisao za podgorički humor, prožet dozom cinizma, i gotovo nikada nije ispoljavao emocije. Na utakmici, u tadašnjem Titovom Užicu protiv KK Prvi Partizan, iako je KK Mornar dominirao tokom cijele utakmice, sudije nijesu dozvolile Mornaru da pobijedi. Dok smo mi igrači bili u šoku i nevjerici, novinar je pitao trenera Blaževića za komentar suđenja. On je mirno odgovorio: "Suđenje je bilo izvanredno. Voljeli bismo da ovaj par sudija dođe i nama sudi u Baru".
Iako su zvučna trenerska imena jugoslovenske košarke, (B. Đorđević, B. Maljković, L. Stančić, B. Cenić, D. Prodanović) dali doprinos razvoju kluba, P. Blažević je trener koji je ostavio najdublji trag u klubu u prošlom vijeku. Iz njegovog je šinjela, neposredno ili posredno, stasao značajan broj trenera zavidne međunarodne reputacije (S. Vučević, M. i Đ. Pavićević, P. Milović, P. Mijović) kao i trenera akademija (M. Rondović, R. Čarapić, R. Pešić).
Iako je bio fokusiran na rezultate radije nego na rad sa mlađim kategorijama, P. Blažević je učvrstio temelje na kojima je stasao značajan broj košarkaških porodica i elitnih košarkaša. Tri od njih (A. Pavlović, M. Šekularac, N. Vučević) su draftovani u NBA ligu. Malo li je za bilo koju državu, a kamoli za primorski gradić? Osim u NBA ligi, veliki broj košarkaša iz Bara imao je značajnu ulogu u najboljim ligama u zemlji i inostranstvu.

Era simbioze kluba i grada, prve polovine 80-ih godina prošloga vijeka, pod patronatom P. Blaževića, ostavila je neizbrisiv trag na crnogorsku i barsku košarku. Ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh, možda zvuči kao floskula, ali je u toj eri uspjeh nastao iz ljubavi prema sportu i ostavio duboki pečat na većinu aktera tog vremena. Bez te ere i tolike emocije, teško bi se moglo objasniti kontinuirano decenijsko, nesebično ulaganje Đ. Pavićevića, igrača kojem je trener Blažević rano ukazao veliko povjerenje, u održavanju plamena, to jest održavanja KK Mornara kao jednog od dva najznačajnija i najuspješnija kluba u Crnoj Gori i jednog od značajnijih u regionu.
Ako je Jugoslavija bila "vrhunac civilizacije južnoslovenskih naroda", onda je era barske košarke, pod patronatom P. Blaževića, bila "Periklovo doba" barskog sporta u Jugoslaviji. Teško je zamisliti da bi klub i danas bio toliki ponos Bara da nije bilo ere P. Blaževića. Neka mu je vječna slava i hvala.
Milan NIKOLIĆ, London
Bonus video:
