Veoma javni i pun međusobnih optužbi raskid između predsjednika SAD Donalda Trampa i njegovog bivšeg miljenika i pomoćnika Ilona Maska bio bi smiješan, da nije toliko zastrašujuć. Njihova djetinjasta javna svađa pokazala je koliko su zapravo nesigurni (pa čak i koliko su van sebe) najmoćniji i najbogatiji čovjek na svijetu.
Kraj je došao brzo. Još 30. maja Tramp je nazivao Maska “jednim od najvećih ikad u svijetu rođenih biznis lidera i inovatora” i uručio mu simbolični zlatni ključ od Bijele kuće. Mask je napuštao mjesto šefa Sekretarijata za efikasnost vlade (DOGE), ali je, prema Trampovim riječima, i dalje trebalo da savjetuje administraciju po pitanjima smanjenja saveznog budžeta.
Već nakon četiri dana, Mask je žestoko kritikovao Trampov “veliki, lijepi zakon” o državnim rashodima, nazvavši ga “gadošću”, i objavio seriju skrinšotova starih Trampovih objava na društvenim mrežama u kojima je pozivao na budžetsku disciplinu. Mask je sebi pripisao i zasluge za Trampov drugi predsjednički mandat. Tramp je u odgovoru optužio Maska da kritikuje zakon zbog ukidanja subvencija za električne automobile jer mu to ugrožava lične finansijske interese.
Onda se prešlo na lične uvrede. Tramp je napisao da bi američka vlada mogla da uštedi milijarde dolara ukidanjem subvencija i ugovora sa Maskovim kompanijama, a Mask je uzvratio objavom u kojoj sugeriše da Ministarstvo pravde prikriva dokaze o Trampovim vezama sa osuđenim pedofilom Džefrijem Epstinom.
To prepucavanje možda zvuči šokantno, ali ne bi trebalo da bude iznenađujuće. Ono što spektakl čini tako velikim jeste Maskov preveliki uticaj i njegov očigledni nedostatak uzdržanosti (djelimično možda i zbog njegove dobro dokumentovane upotrebe droga). Ali biti autoritarni vođa je gotovo uvijek posao usamljenog vuka.
A ko to može bolje da zna od Trampa, koji iza sebe ima dugačak spisak grubih raskida sa dugogodišnjim saradnicima, poput onih sa bivšim advokatom Majklom Koenom i bivšim direktorom za komunikacije Entonijem Skaramučijem.
Ruski predsjednik Vladimir Putin takođe se, tokom decenija na vlasti, povremeno približavao mnoštvu uticajnih diplomata a zatim se udaljavao od kontakta sa njima. Putin svoj politički uspon duguje Borisu Berezovskom, najpoznatijem ruskom oligarhu prve decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza i savjetniku prvog ruskog predsjednika, Borisa Jeljcina.
Berezovski je računao da će ovaj mračni, ali energični aparatčik biti njegova marioneta - koristan branilac Jeljcinovog nasljeđa i njegovih saveznika. On, međutim, nije shvatao da će, kada jednom postane gospodar Kremlja, sve karte biti u Putinovim rukama. Bivši oficir KGB-a srednjeg ranga postao je predsjednik i držao je sve poluge impozantnog ruskog državnog aparata, a oligarh je od “kraljotvorca” postao izgnanik. Umro je 2013. godine u egzilu u svom domu blizu Londona (zvanični uzrok smrti je samoubistvo).
Lista se ne završava Berezovskim. Naftni magnat Mihail Hodorkovski izgubio je kompaniju i proveo deset godina u zatvoru zbog drskosti da izazove Putina. Medijskom mogulu Vladimiru Gusinskom, kratko bliskom Putinovom savezniku, zabranjen je pristup Kremlju, ali se barem i dalje šeta ulicama Moskve.
I lista se ne završava oligarsima. Sjetite se o Jevgenija Prigožina, kriminalca koji je postao jedan od Putinovih najpovjerljivijih saveznika. Njegova dostignuća uključuju vođenje fabrike trolova koja je širila rusku propagandu u inostranstvu i stvaranje ozloglašene privatne vojne kompanije Vagner, koja se borila u najvažnijim (i najkrvavijim) bitkama Rusije, uključujući i Ukrajinu.
Prigožin se, međutim, odvažio da javno kritikuje rusku strategiju u ukrajinskom ratu. Kada je njegov savjet ignorisan, poveo je svoje Vagnerove plaćenike u pobunjenički marš na Kremlj, ali ga je otkazao prije nego što je stigao do Moskve. “Slučajno” je poginuo u avionskoj nesreći dva mjeseca kasnije.
Sve ovo direktno je pozajmljeno od tipičnog usamljenog autoritarnog vođe, Josifa Staljina. On je sistematski eliminisao svoje saradnike, optužujući mnoge od njih za kontrarevolucionarnu aktivnost. Njegov nasljednik, moj pradjed Nikita Hruščov, zamijenio je Staljinov kult ličnosti (koji nije tolerisao neslaganje) “kolektivnim vođstvom”, gdje su disidenti djelimično slušani, ali je Hruščov imao posljednju riječ. Međutim, Leonid Brežnjev je oteo vlast Hruščovu 1964. godine, a zatim se brzo obračunao sa svojim kolegama koji su mu pomogli da to ostvari.
Turska takođe nudi primjer kako zbližavanje sa autoritarnim liderom može biti opasno. Kada je Redžep Tajip Erdogan još bio premijer, Fetulah Gulen, jedan od najistaknutijih vjerskih vođa u zemlji, koji je vodio ogromnu mrežu medijskih organizacija, bankarskih institucija i islamističkih škola, postao je jedan od njegovih najbližih partnera u projektu nametanja “političkog islama” sekularnoj Turskoj.
Ali do 2014. godine, kada je postao predsjednik, Erdogan je već aktivno pokušavao da obuzda uticaj Gulena, koga je vidio kao prijetnju svojoj moći. Godine 2016, grupa nezadovoljnih vojnih oficira pokušala je puč, a Erdogan je ubrzo za to okrivio Gulena, koji je do tada živio u samonametnutom egzilu u Sjedinjenim Državama. Kada je Gulen umro prošle godine, Erdogan ga je nazvao “demonom u ljudskom obliku”.
Mask vjerovatno neće završiti u zatvoru ili umrijeti pod sumnjivim okolnostima. Ali nema sumnje da će njegove kompanije izgubiti naklonost američke vlade. A ako jedan od Trampovih fanatičnijih pristalica, poput Stiva Benona, dobije ono što želi, Mask bi mogao da se suoči sa deportacijom u svoju matičnu zemlju, Južnoafričku Republiku. Na kraju krajeva, Trampu je, prije svega, potrebna poruka: niko, pa ni najbogatiji čovjek na svijetu, ne može da ga izaziva, jer će cijena biti veoma visoka.
Ali, pokušaće i drugi ili će se on jednostavno plašiti da će pokušati. I tako će prije ili kasnije, Tramp morati ponovo da podsjeti sve ko je gazda. Jedino pitanje je - ko će biti sljedeći.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
