Da li će ideja predsjednika SAD Donalda Trampa o izgradnji neuništivog sistema protivraketne odbrane biti posljednji ekser u kovčeg kontrole strateškog nuklearnog naoružanja? Budući da njegova predložena „Zlatna kupola“ može da izazove skupu i destabilizujuću trku u strateškom naoružanju, Trampov san mogao bi postati noćna mora za cijeli svijet.
U najmanju ruku, predloženi Trampov sistem predstavlja opasnu promjenu paradigme. Tokom posljednjih decenija Hladnog rata, kao i još oko deset godina nakon njegovog završetka, naglo smanjenje nuklearnih arsenala dovelo je do strateške stabilnosti. U tom periodu napretka u kontroli naoružanja, održavanje mira bilo je zasnovano na politici odvraćanja, koja se oslanjala na zajedničko razumijevanje koncepta uzajamno garantovanog uništenja. Taj koncept (koji se skraćeno naziva MAD, a na engleskom to takođe znači „ludilo“) bio je direktno potvrđen „Ugovorom o ograničenju sistema protivraketne odbrane“ iz 1972. godine: SAD i SSSR su se saglasile da neće graditi nikakve odbrambene štitove od strateških nuklearnih udara.
Uprkos očiglednoj bezumnosti te koncepcije, stalna prijetnja nuklearnog napada je, prema opštem mišljenju, pomogla da se tokom Hladnog rata izbjegne razmjena nuklearnih udara. Zbog politike uzajamno garantovanog uništenja (MAD), direktan sukob bio je isuviše opasan. Nijedna strana nije imala interes da započne rat koji bi sigurno doveo do njenog sopstvenog uništenja. I zato je Hladni rat vođen na periferiji, često preko proksi-sila. Povremeno je dolazilo do krajnje opasnih trenutaka (npr. arapsko-izraelski rat 1973, kada su SAD i SSSR prešli u režim povišene nuklearne pripravnosti), ali je direktan oružani sukob ipak izbjegnut.
Politički lideri su, s vremena na vrijeme, počinjali da maštaju o alternativnim sistemima. Predsjednik SAD Ronald Regan je, na primjer, govorio o svijetu bez nuklearnog oružja i pokrenuo ambicioznu „Stratešku odbrambenu inicijativu“ (poznatu i kao „Zvjezdani ratovi“) s ciljem stvaranja sistema protivraketne odbrane baziranog u svemiru. Ipak, ta ideja se pokazala kao nedostižno skupa a vjerovatno ne bi ni funkcionisala u praksi.
Godine 2002, predsjednik SAD Džordž Buš mlađi povukao se iz sporazuma koji je ograničavao strateški odbrambeni potencijal, što je omogućilo razvoj sistema koji Amerika danas posjeduje. Ta sredstva odbrane su, međutim, prilično ograničena, uglavnom neprovjerena i prije svega usmjerena na presretanje dvije-tri sjevernokorejske rakete. Ako bi Rusija ikada odlučila da izvrši masovno lansiranje nuklearnih bojevih glava, američka odbrana, onakva kakva je sada, bila bi odmah preopterećena.
Ipak, Bušova odluka natjerala je predsjednika Rusije Vladimira Putina da usmjeri resurse u razvoj oružja sposobnog da zaobiđe buduću američku odbranu. Među njima su nuklearna torpeda gotovo globalnog dometa, koja bi svakako mogla da probiju standardnu protivraketnu odbranu, kao i krstareća raketa s nuklearnim pogonom i neograničenim dometom, koja bi, na primjer, mogla da se provuče kroz vazdušni prostor Meksika. Iako su za razvoj ovih sistema utrošene decenije, nijedan od njih još nije doveden u funkcionalno stanje. Pa šta je, na kraju, ostalo od decenija rada na kontroli naoružanja? U suštini, samo „Ugovor o smanjenju strateškog ofanzivnog naoružanja“ (START III), čije je sprovođenje Rusija obustavila 2023, a koji će, ako se ništa ne promijeni, isteći u februaru naredne godine.
Upravo u tom kontekstu Tramp predlaže svoju „Zlatnu kupolu“. Iako su njegove bombastične izjave o tome kako će „zauvijek okončati raketnu prijetnju američkom tlu“ u raskoraku sa realnošću, nema sumnje da će njegova administracija izdvojiti stotine milijardi dolara za razvoj novih sistema - naprednih i složenih, ali sa upitnom efikasnošću. Što je još gore, Rusija i Kina će te inicijative doživjeti kao prijetnju efikasnosti svojih strateških nuklearnih arsenala. Ako zaključe da su oni ranjivi, a Amerika zaštićena, njihovi nuklearni proračuni će se promijeniti.
To se posebno odnosi na Rusiju, čija strateška nuklearna moć ima ključnu ulogu u njenim težnjama da zadrži status svjetske sile. Prijetnja da će izgubiti sposobnost za nuklearni udar, kod ruskih stratega mogla bi izazvati gotovo egzistencijalni strah. Stav Kine bi bio sličan, iako vjerovatno manje izražen, jer se kineska moć oslanja na širu osnovu.
Ako SAD potroše desetine milijardi na protivraketnu odbranu, Rusija će morati da uloži sve što može kako bi neutralisala taj novi potencijal. Nije jasno da li Rusija to može sebi da priušti. Ali je očigledno da će morati da odustane od ostalih prioriteta. Ruski svemirski program već je zapao u krizu, što otkriva finansijske teškoće u zemlji. Ipak, takve promjene ne moraju nužno doprinijeti jačanju globalne stabilnosti. Dok je prethodni režim kontrole strateškog naoružanja jasno definisao pozicije svakog aktera, sada će situacija postati promjenljivija i neizvjesnija.
Dvostranim strateškim odnosima između SAD i Rusije već je teško upravljati. Trostrani odnosi, koji uključuju Kinu sa njenim rastućim nuklearnim arsenalom, biće znatno složeniji, a odnosi sa učešćem Francuske i Velike Britanije obećavaju - potpuni haos. A što su odnosi haotičniji, to je veća vjerovatnoća da će nesporazumi ili lokalni sukobi prerasti u nešto mnogo opasnije.
Putin i predsjednik NR Kine Si Đinping su, sa svoje strane, opisali ideju „Zlatne kupole“ kao „potpuno i konačno odbijanje da se prizna neraskidiva povezanost između strateškog ofanzivnog i strateškog odbrambenog naoružanja“. U tome ne griješe. Ali, oni ne nude nikakve predloge kako bi se sa tim rizicima moglo bolje nositi.
U svjetlu rastuće zabrinutosti u Rusiji i Kini, sistem „Zlatne kupole“, koliko god to paradoksalno zvučalo, vjerovatno neće garantovati bezbjednost SAD. Upravo smo vidjeli da, čak i kad djeluju kolektivno, najmoderniji izraelski i američki sistemi ne mogu spriječiti da veliki broj iranskih raketa pogodi centar Tel Aviva. A kada su u pitanju nuklearne bojeve glave, dovoljno je da jedna takva raketa pogodi cilj.
Jednostavna rješenja ne postoje. Iako snovi o stvaranju neuništivog odbrambenog sistema nikada ne umiru, nuklearna stabilnost ima veoma jasnu logiku. Čak i u ovim teškim vremenima, neophodno je održavati dijalog, makar u minimalnom obliku, između ključnih svjetskih sila.
Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
