Digla se prašina oko toga ko će gdje da sjedi. To je poput predstave, jer je proslavu stogodišnjice kluba zasjenila žučna prepirka ko ima pravo da sjedi u kom redu. Gdje su to političari, a gdje su sportski radnici, biznismeni, a gdje su oni koji najviše zaslužuju da budu tu, igrači i legende kluba. Uglavnom, sve se svelo na “sto lica traži krivca”, organizator se pokrio ušima i pravi se nevidljiv, grad tvrdi da nema ništa s tim, a niko neće da kaže ko je sastavljao spisak i po kom kriterijumu. Da li je to neki event menadžer, producent ili lice koje sebe proglasi za presposobnog sveznadara u polju organizacije događaja.
Ništa kao ta prepirka oko sjedenja ne dokazuje nepostojanje elite i kriterijuma. Ali ne elite one koja sjedi u kafićima zvučnog imena, ne misli se na skorojeviće, već elita Crne Gore nikad nije manje vrednovana nego danas, obesmišljena čak i do te mjere da više nije čak ni dekor. Elita se tretira kao “gubitnici tranzicije” jer profesori imaju manje plate od ostalih, a direktori pozorišta i izdavačkih kuća moraju da idu i po kafićima mole takozvanu elitu (političare i biznismene) da im daju nešto para za projekte.
Ovo je društvo guranja. Laktanja. Svako iole svjestan sebe i sa dozom dostojanstva neće se gurati, prepustiće drugima to prvenstvo. Jer guranje može da prođe samo u društvu bez kriterijuma i jasnih pravila, ko je ko, ko zaslužuje a ko ne, ko je stvarno važan a ko je suštinski nebitan na duge staze. Nušić je robijao zbog pjesme koju je napisao na sličnu temu, zamjeralo mu se što kritikuje takve društvene anomalije, ali najviše je bio kriv jer je detektovao malograđanštinu u redovima samoproklamovane elite.
Isto je kod nas. Do neslućenih visina uzdigli su se ljudi koji su svjesni da im to ne pripada, pa koriste to što može sve benefite. Nije to savremena boljka, još od 1990. mnoge je zapalo da upadnu u parlament, a da ne umiju ni da progovore. Zato je parlament kao cirkus, nesnađeni ljudi žele da budu bitni a ne umiju tri rečenice da povežu u smislenu konstrukciju.
Neko im je dao da sjednu na mjesto pilota aviona, a ne znaju da upravljaju. Imaju želju i ambiciju, to je sve. Ali ima još jedna ključna slika savremene Crne Gore, a to je ona slika u parmanetu što je poperio Ranko Krivokapić da bi sebi dao još više značaja i ogrebao se o referendum po ko zna koji put. Ranko predsjedava, drži govor, a slušaju ga ostali, Milo u prvom redu. Ali ima još jedan divan detalj, tu je na slici i Vesna Medenica. Svi kao naslikani! Elita koja je donijela državu. Tako sebe percipiraju, tako su zamislili tu sliku da ostane u parlamentu za vječnost, da im se građani klanjaju kao Čerčilu ili Ruzveltu.
Ali ništa od toga. “This didn’t age well” što bi rekli. Došlo je vrijeme da ljudi gledaju tu sliku i smiju se kad prepoznaju novog lika, kad se pitaju gdje je danas, što je sve pronevjerio, koliko je slagao i muljao. I ta slika iz parlamenta je dokaz, svjedočanstvo o pokušaju kreiranja turbo elite. Svjedočanstvo da nije dugo trajalo jer elita nije imala uzemljenje, u sebi samima. Sami sebe su oburdali svojom nesposobnošću.
Fino je to konstatovao Mark Tven: “Red je stvar discipline i poštovanja, a ne samo fizičkog mjesta.”
To su sve naše slike, naši redovi i guranja. Sve je to u redu, ako nam je u redu.
Bonus video:
