"Pojedinac je zrno pijeska, među drugim zrnima pijeska, koje vjetar uzburka po volji". (Psihologija gomile, Gistav le Bon, francuski ljekar, antropolog i sociolog)
Govor mržnje zabranjuje se i kažnjava od Drugog svjetskog rata! Gebelsova "duhovna mobilizacija", za koju je i sam tvrdio da je "isto tako nužna, možda i neophodnija nego materijalno odbrambeno pripremanje naroda", i koju je Hitler opisao kao "duhovno uticanje na naciju", nanijela je našoj civilizaciji zlo čije posljedice i danas proživljavamo. Istorijski revizionizam predstavlja odjek tog zla u današnjici. Svi pokušaji kojima se nastoje umanjiti posljedice tih dešavanja i pritom zagovaraju neki neargumentovani osvrti na ta zlosudna vremena, nijesu ništa drugo nego otvoreni pozivi za ponavljanje tragedije.
Ako neko sumnja u namjere onih koji stoje iza ovakvih izjava, onda ih treba podsjetiti da nacistička propaganda nije "objektivno istraživala istinu, ukoliko je ona povoljna za druge" (Adolf Hitler, "Majn kampf"), da je njen "nivo (bio) prilagođen sposobnosti shvatanja najograničenijih među onima kojima se želi obratiti", da se ona pozivala na kolektivnu ugroženost i svoj "životni prostor" (Lebensraum), da je ukazivala na bespogovorno sljedbeništvo, da je relativizovala međunarodne javne odnose i odbacivala Versajski ugovor, kao i da je počivala na stalnom ponavljanju svojih stereotipa. Naravno, u slučaju medijskog prostora Crne Gore ova "slučajnost" je namjerna! I očigledno je na koga se ona može odnositi.
Njemački filolog Viktor Klemperer u svojoj studiji iz 1957. godine "LTI - Jezik Trećeg rajha: Zabilješke jednog filologa" (LTI - Lingua Tertii Imperii: Notizbuch eines Philologen), u kojoj je nakon 12 godina izučavanja jezika nacizma i njegove ideološke frazeologije koja se nije umnogome razlikovala od svakodnevnog govora, ustanovio da se "ideološka kontaminacija uma ne dešava preko noći, donošenjem novog ukaza kojim se regulišu jezička pitanja", već da se radi se o postupnom procesu kojim se prodire u svijest korisnika jezika i da "riječi mogu biti poput malenih doza arsenika: progutaju se neopaženo, čini se da nemaju učinka, ali onda, nakon nekog vremena, ipak nastupa toksička reakcija".
Pošto u ušima Višeg državnog tužilaštva iz Podgorice i Bijelog Polja nedavne izjave arhijereja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori o četničkim vođama i kolaboracionistima ne zvuče kao govor mržnje i u njima za naše tužioce ne postoje osnovane sumnje da su izvršena krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, onda naši tužioci izvještaje Pavla Đurišića Dragoljubu Mihailoviću iz 1943. godine, u kojima je, između ostalog, napisano: "Potpuno su uništena sledeća muslimanska sela... Ukupno 33 sela. Žrtve - muslimana boraca oko 400, žena i dece oko 1000", dok je nakon nekoliko mjeseci u drugom izvještaju navedeno: "Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve - naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih dva nesrećnim slučajem. Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece", vjerovatno tumače kao "lingvistički relativizam". Shodno tako formiranom svjetonazoru, pojmovi iz člana 55 Ustava Crne Gore "kršenje zajemčenih sloboda i prava ili izazivanje nacionalne, rasne, vjerske i druge mržnje i netrpeljivosti" mogu se čitati i tumačiti suprotno deklarisanoj namjeri.
Iako je Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine "slobodno komuniciranje ideja i mišljenja" ustanovljeno kao "jedno je od najdragocjenijih ljudskih prava", utvrđeno je i da "svaki građanin može slobodno govoriti, pisati i objavljivati, osim onoga što je ravno zloupotrebi ove slobode u slučajevima određenim zakonom". Od tada je upotreba svakog ljudskog prava ograničena u slučajevima kada se drugim članovima društva onemogućava da uživaju ista prava, jer se time promoviše građanska jednakost i sprečavaju djelovanja pogubna po društvo. Naime, svi značajni međunarodni sporazumi o ljudskim pravima priznaju slobodu govora kao osnovno ljudsko pravo, ali ga jasno ograničavaju u slučajevima kada je ono ispunjeno mržnjom. Iako zbog nedostatka pravne neujednačenosti između država i nepostojanja pravne obaveze (opinio juris) govor mržnje nije stekao status međunarodnog običajnog prava ("opšta praksa prihvaćena kao unutrašnje pravo"), kao što je navedeno na početku, evropski zakonodavci prepoznali su u brutalnosti nacističke Njemačke i u njenoj propagandnoj mržnji kršenje određenih humanih principa.
Evropski propisi i sudovi zauzeli su stanovište po kojem sloboda govora mora biti zasnovana na vrijednostima koje uvažavaju individualno dostojanstvo i jednakost svih građana. Pravo pojedinca na izražavanje ne može ugrožavati priznate vrijednosti koje štiti (zakonom propisuje) država, dok javna obraćanja, publikacije i komentari na društvenim mrežama ne smiju imati prijeteće, uvredljive i zlostavljačke sadržaje, kao i da putem njih ne smije biti podsticana mržnja na osnovu rase, boje kože, nacionalne i vjerske pripadnosti, seksualne orijentacije i sl. Određene zemlje Evrope u svojoj regulativi izričito zabranjuju podsticanje na nezakonito ponašanje ili nasilje i pritom imaju čitav set raznih zakonskih propisa namijenjenih određenim oblastima poput medija, obrazovanja, sporta, kulture, politike i dr. Najkontroverzniji nacionalni element u borbi protiv govora mržnje predstavlja njemački krivični zakonik kojim je "kriminalizovano negiranje holokausta" ili, kako to još njemački sudovi nazivaju, "bavljenje lažima o Auschwitzu".
Institucionalna efikasnost, odnosno njena dobra praksa, i to ne samo u slučajevima govora mržnje, već i po pitanju rješavanja bilo kojeg problema, kod građana najviše razvija osjećaj uvaženosti i pravne sigurnosti, pa samim tim podstiče i društvenu koheziju i osjećaj pripadnosti određenoj državnoj zajednici.
Bonus video:
