U knjizi “Međunarodni položaj Crne Gore u 19. vijeku” koju je 1960. godine objavio dr Ilija Radosavović, postoji segment: “Gradnja fortica. Spor oko Veljeg i Malog brda. Nastavak rada na razgraničenju.”
U tom dijelu, na strani 52 piše: “Između Crne Gore i Turske već od 1860. godine bilo je sporno pitanje Veljeg i Malog brda. To su sela i pašnjaci sjeveroistočno od Podgorice, na domaku Pipera. Crna Gora je isticala pravo svojine na ovoj teritoriji, iako su vlasnici tog zemljišta bili u granicama Turske. Radilo se o dvovlasničkim imanjima koja je Porta htjela u jednom zgodnom času da pripoji svojoj teritoriji i stavi pod svoju suverenu vlast, nasuprot Protokolu o razgraničenju od 26. oktobra 1860. godine, kojim je ovaj dio bio pripao Crnoj Gori. To pitanje je postalo izvor čestih pograničnih sukoba. Nekoliko puta su o tome održavane konferencije evropskih konzula u Skadru, ali se nije nalazilo rješenje prihvatljivo za obje strane. Najzad se o ovom pitanju raspravljalo i na konferenciji ambasadora u Carigradu. U zapisniku od 26. oktobra 1866. godine piše da su Crnogorci dobili pravo da nesmetano uživaju ispaše na tim brdima, a da za to plaćaju turskim vlastima u Skadru desetinu i druge dažbine na ove zemlje. To pokazuje da Crnoj Gori nije bilo priznato pravo svojine nad ovim zemljištem. Crna Gora se time nije zadovoljjila, već je tražila da joj se prizna pravo svojine nad ovim zemljištem. Porta je to odbijala ističući strateške razloge, jer je sporna teritorija u blizini Podgorice. Ruski predstavnik na carigradskoj konferenciji je predlagao da se sporno zemljište ustupi Crnoj Gori, ali da se neutrališe, Austrija je bila za to da Porta zadrži samo nominalno pravo svojine.
Najzad je odlučeno da to riješi mješovita komisija sastavljena od evropskih konzula iz Skadra. Ona se sastala i ustanovila da Crna Gora nema pravo vlasništva na ta Brda, nego da su samo dva piperska sela uživala pravo službenosti na tamošnjim pašnjacima, pa je odlučeno da Porta to pravo otkupi za sto hiljada forinti. Tako je spor oko Veljeg i Malog Brda bio okončan.”
Velje brdo opet je tema, ne damo mu mira. Nekad su o njemu odlučivale velike sile, ugovori su se tumačili od Skadra preko Carigrada, uključivali su se i Austrijanci i Rusi. Sad mi krčmimo, planiramo, a Velje brdo neko je izvukao kao adut. Ali vrlo je moguće da na mapi Podgorice, velika većina onih koji odlučuju o tom Veljem brdu ne bi umjeli prstom da ga ubodu. Ali znaju da zamisle želju, kao da se nikad nisu lomila koplja oko tog Veljeg brda. A evo vidimo da jesu, i te kako jesu.
Na dnu navedenog teksta iz knjige, postoji fusnota koja vodi dalje, pa neko koga zanima može da nađe dokumente u arhivu: DMC-AO, f. Sen. Sp. 1864. - dokument od 3. maja - “Gospoda konzuli Engleske, Austrije, Sjeverne Njemačke konfederacije, Francuske, Rusije i Italije saslušali su mišljenje Stanka Radonjića, odnosno Veljeg i Malog brda”.
DMC je naravno Državni muzej Cetinje, a AO je arhivsko odeljenje. Pod uslovom da dokumenta nije uništila vlaga, nebriga ili da ih neko nije u međuvremenu prisvojio.
Velje brdo je top tema u medijima, ni krivo ni dužno. Sve što je bilo, prošlo je. Niko se ne osvrće, gleda se samo naprijed i u visinu, koliko će spratova da nikne.
Velje brdo ište velje zgrade!
Bonus video:
