Ministarstvo finansija SAD nedavno je postiglo dogovor sa drugim zemljama Grupe sedam (G7) da se prethodno dogovoreni globalni minimalni porezi neće primjenjivati na američke kompanije. Vlade zemalja G7 su popustile, podležući snažnom pritisku predsjednika Donalda Trampa i lobističkim naporima transnacionalnih korporacija - uključujući one u Vašingtonu, Londonu i Briselu. Na sličan način, Indija je već popustila po pitanju oporezivanja digitalne ekonomije, a sada je, nažalost, to učinila i Kanada.
Prije nekoliko godina međunarodna zajednica je priznala da prevelik broj globalnih kompanija ne plaća pravedne poreze koje duguju, a neke od njih uopšte ne plaćaju poreze u zemljama u kojima zapravo obavljaju ekonomsku djelatnost. Tokom 2021. godine, kroz rad Inkluzivnog okvirnog programa OECD/Grupe 20 za borbu protiv erozije poreske osnovice i premještanja dobiti, postignut je sveobuhvatan sporazum koji se sastojao iz dva stuba. Međutim, odobren je samo drugi stub - dio o globalnom minimalnom porezu na dobit pravnih lica. (Prvi dio sporazuma se odnosio na preraspodjelu prava na oporezivanje među zemljama i naišao je na protivljenje zemalja u razvoju i Sjedinjenih Država).
Iako je postojao globalni konsenzus o potrebi uvođenja tog minimuma, američka verzija, usvojena tokom prvog Trampovog mandata, bila je slabija od verzije ostatka svijeta. Transnacionalnim kompanijama bilo je dozvoljeno da "nadoknade" uštede ostvarene u poreskim rajevima putem "dodatnih uplata" u SAD ili drugim jurisdikcijama sa visokim porezima.
Drugi dio sporazuma nije bio idealan, ali je predstavljao prvi pokušaj da se uvede minimalna poreska stopa od 15% na dobit transnacionalnih korporacija u čitavom svijetu, što je važan korak ka okončanju štetne poreske konkurencije među zemljama.
Naravno, postojala su izuzeća i olakšice koje su efektivnu stopu spuštale nešto ispod 15%. Osim toga, stopa od 15% bila je niža od one koju su mnoge zemlje u razvoju već imale. Trebalo je da ta stopa bude viša, a izuzeća manje brojna. Ipak, dogovor oko druge komponente sporazuma zaustavio je štetnu trku u kojoj su se zemlje nudile najniže poreske stope kako bi privukle poslovanje u svoju jurisdikciju. U globalnim razmjerama, ta trka nije donijela mnogo novih investicija; stvarnu korist su imale bogate korporacije koje su zadržale ušteđeni novac od poreza koje u nekim zemljama jedva da su plaćale.
I eto, još jednom su vlade zemalja G7 odlučile da stave interese međunarodnih kompanija iznad interesa zemalja u razvoju, malih i srednjih preduzeća (koja ne mogu da koriste šeme koje transnacionalnim korporacijama donose ogromne profite), pa čak i iznad interesa sopstvenih građana, koji će na kraju morati da plaćaju veće poreze. Zahvaljujući izuzeću američkih transnacionalnih kompanija iz drugog dijela sporazuma, neke od njih će i dalje moći da plaćaju porez na dobit po nultim ili skoro nultim stopama, registrujući tu dobit u jurisdikcijama sa niskim porezima ili u poreskim rajevima poput Portorika i Kajmanskih ostrva. Kao rezultat, povećaće se njihova konkurentnost u poređenju sa neameričkim kompanijama.
Savremene međunarodne kompanije su spremne, međutim, da premjeste svoju nominalnu centralu tamo gdje im se nudi najpovoljniji poreski režim (i druge pogodnosti), čak i ako se njihova stvarna ekonomska aktivnost odvija u drugim zemljama. Upravo zato će davanje povlašćenog režima američkim kompanijama podstaći kompanije iz drugih zemalja da prenesu svoje zvanične centrale u Ameriku. To je još jedan tužan primjer štetne trke ka sve nižim porezima.
Popuštanjem zahtjevima SAD, G7 rizikuje da uruši globalni proces uvođenja minimalnog poreza. Već je obesmislila inkluzivnost takozvanog Inkluzivnog okvirnog programa OECD/G20.
Tvrdilo se da su nova globalna pravila razvijena zajedničkim radom više od 140 zemalja. U stvarnosti, mnoge zemlje u razvoju žalile su se da je ovaj sporazum za njih nepravedan, a moćne zemlje nisu uzele u obzir njihovu zabrinutost. Sada je ta fasada pala. Od zemalja koje ne pripadaju G7, uključujući desetine zemalja u razvoju, sada se traži da bez rasprave odobre odluku koju je nametnula samo jedna zemlja.
Drugi stub sporazuma treba ojačati, a ne oslabiti. On se trenutno primjenjuje samo na velike međunarodne kompanije (sa globalnim prihodima od najmanje 750 miliona eura), dok je globalna minimalna poreska stopa - 15% - postavljena na veoma niskom nivou. Nezavisna komisija za reformu međunarodnog oporezivanja korporacija (ICRICT) već dugo zagovara minimalnu stopu od najmanje 25%.
Prema nekim procjenama, minimalni porez (drugi stub) mogao bi da poveća godišnje globalne prihode od poreza na dobit za 155 do 192 milijarde dolara. Iako je to značajna suma, minimalna stopa od 25% donijela bi dodatne prihode veće od 500 milijardi dolara godišnje. U svijetu u kojem se prepliću krize nejednakosti, klimatskih promjena i hroničnog nedofinansiranja javnih usluga, rasipanje tako značajnih resursa je fiskalno neodgovorno i moralno neprihvatljivo.
Drugi stub je predstavljao početnu tačku - globalni donji prag oporezivanja korporacija, koji je mogao da zaustavi štetnu trku ka nižim porezima i makar djelimično oživi poresku pravdu. Dogovori G7, koji omogućavaju američkim transnacionalnim kompanijama da "izbjegnu obaveze", potkopavaju čak i to skromno dostignuće. To je loš signal za ostatak svijeta.
Prije samo dvije sedmice u Ujedinjenim nacijama postignut je globalni konsenzus o potrebi jačanja međunarodne poreske saradnje i uvođenja progresivnih poreskih sistema. Većina zemalja glasala je za nastavak pregovora o Okvirnoj konvenciji UN o međunarodnoj poreskoj saradnji. Međutim, američka vlada nedavno je odbila da učestvuje u tim pregovorima, navodeći da ciljevi predložene konvencije "nisu u skladu sa prioritetima SAD i predstavljaju neželjeno miješanje".
Prilikom usvajanja nacrta "Seviljske obaveze", završnog dokumenta Četvrte međunarodne konferencije UN o finansiranju razvoja (FfD4), koja je održana u Španiji prošle sedmice, SAD su bile jedina velika zemlja koja je odlučila da ne učestvuje. Kada se Americi dozvoljava da zaobiđe čak i ionako blaga pravila drugog dijela sporazuma, to ne samo da slabi multilateralizam, već i krši prethodno preuzete obaveze, dodatno pogoršavajući nejednakost u globalnom poreskom upravljanju.
Članovi Inkluzivnog okvirnog programa OECD/G20 treba da odbace dogovor G7. Ne smije se dozvoliti da Amerika diktira globalnu politiku. Ona jeste moćna zemlja, ali njen udio u svjetskom BDP-u iznosi manje od 20%.
Zemlje koje su se okupile u Sevilji na konferenciji FfD4 mogu ili da se pomire s tim da Amerika sabotira svaki pokušaj da se transnacionalne kompanije pravedno oporezuju, ili da intenziviraju rad na uspostavljanju nove međunarodne poreske arhitekture pod okriljem UN - sistema koji će koristiti svima.
U interesu svjetske ekonomije i ljudi širom svijeta, trebalo bi da izaberu ovu drugu opciju.
J. E. Stiglitz je američki ekonomski ekspert i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju; profesor je na Univerzitetu Kolumbija;
J. A. Ocampo je profesor na Univerzitetu Kolumbija i član Komiteta UN za razvojnu politiku;
J. Ghosh je profesorka ekonomije na Univerzitetu Masačusets u Amherstu.
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
