Najjednostavnija politička strategija za preduzimljivog političara danas izgleda ovako: reći nezadovoljnim biračima da su - žrtve. Žrtve nepoštene politike sadašnje elite, zlonamjernih stranaca i obmane od strane neke druge grupacije. Ova strategija je posebno efikasna kada nezadovoljna grupa čini poseban i (obično) veliki segment biračkog tijela, dok oni na koje se svaljuje krivica ili nemaju pravo glasa ili predstavljaju mali dio birača. Sve dok se krivica može prebaciti na druge, preduzimljiv političar ne mora ništa da traži od nezadovoljnih birača; dovoljno je jednostavno obećanje da će se stati na kraj njihovom žrtvovanju.
Ali, kako je duhovito primijetio američki esejista Henri Luis Menken, "za svaki složen problem postoji jednostavno rješenje; koje je, naravno - pogrešno". U većini slučajeva, argument žrtve spada upravo u tu kategoriju, što pomaže da se objasni zašto predložena rješenja često samo pogoršavaju situaciju.
Na primjer, danas u mnogim brzo rastućim indijskim gradovima lokalni političari predlažu uvođenje minimalnih kvota za zapošljavanje lokalnog stanovništva. Oni tvrde da previše novih, kvalitetnih radnih mjesta u privatnom sektoru dobijaju doseljenici iz drugih djelova zemlje. Oni ne razumiju da dinamični lokalni uslovi privlače najbolje i najtalentovanije kadrove iz drugih regiona. Činjenica da pridošlice zauzimaju više kvalitetnih radnih mjesta ne mora (i po svemu sudeći i ne može) da se objasni diskriminacijom. Mnogo je vjerovatnije da je to rezultat njihovih većih profesionalnih kvaliteta.
Ali, pretpostavimo da vlasti ipak uvedu minimalnu kvotu kvalitetnih radnih mjesta za lokalne stanovnike. Ako takva mjera ne bude previše opterećujuća, ona može donijeti određene koristi, jer lokalni radnici na višim pozicijama mogu pomoći početnicima savjetima, mentorstvom i vezama (kao što se dešava u svakoj grupi sa zajedničkim interesima). Ali, ambiciozni političari rijetko se zadovoljavaju umjerenim mjerama. Oni žele velike kvote.
Upravo tu i nastaju problemi. Kada se više pozicije u kompanijama popunjavaju lokalnim stanovnicima koji imaju manje profesionalnih kvaliteta, onda to negativno utiče na produktivnost i konkurentnost.
To možda i nije toliko važno ako kompanija posluje samo na jednoj teritoriji, gdje i druge firme podliježu istim pravilima o kvotama. Ali to svakako postaje važno kada kompanija mora da se takmiči s firmama iz drugih razvijenih gradova, u kojima nema kvota, ili sa stranim kompanijama. Tada će stopa rasta firme opasti, ona će ukupno zapošljavati manje radnika (uključujući i lokalne), a čak može i da dođe do toga da premjesti poslovanje u gradove povoljnije za poslovanje.
Zaključak: kompetentniji doseljenici povećavaju konkurentnost lokalnih firmi, što lokalnom stanovništvu obezbjeđuje više radnih mjesta (čak i ako ona nisu najvišeg ranga). Može se učiniti da je ocrnjivanje pridošlica laka politička strategija, ali njeno sprovođenje u praksi može dovesti do značajnog pogoršanja životnih uslova upravo onih birača za čije se interese političari navodno zalažu.
I u Sjedinjenim Državama ima političara koji tvrde da se studentima rođenim u Americi koji to zaslužuju uskraćuje pristup vodećim univerzitetima. Predsjednik SAD Donald Tramp, s svoje strane, smatra da bi na vodećim univerzitetima "trebalo da bude, na primjer, najviše 15, a ne 31 odsto" stranih studenata. Ali ako se strani studenti biraju isključivo na osnovu svojih predispozicija i zasluga (a tu nema razloga za sumnju), uvođenje takvog ograničenja će neizbježno dovesti do pada prosječnog nivoa studenata. To će smanjiti privlačnost američkih univerziteta za najbolje studente iz cijelog svijeta, koji bi i dalje željeli da se upišu, uprkos ograničenjima. Kvalitet će time nastaviti da opada. A pošto će biti manje vrhunskih stranih studenata koji odlučuju da ostanu u SAD da rade kao predavači i sprovode istraživanja, kvalitet univerziteta dodatno će se pogoršati.
Takva politika može izazvati dugoročne štetne posljedice. Američki univerziteti već dugo sprovode fundamentalna istraživanja koja omogućavaju američkim kompanijama da budu svjetski lideri u inovacijama. Zatvaranje vrata za najbolje i najtalentovanije ljude iz svijeta siguran je način da se drugim zemljama omogući da smanje zaostatak u inovacijama.
Političari u Indiji i SAD mogli bi da nauče nešto od Singapura. Ministar te zemlje ispričao mi je jednom da je, nakon pokretanja programa za privlačenje najboljih đaka iz kontinentalne Kine, morao da sluša ogorčene birače: "Đaci iz Kine počinju kao najslabiji (jer moraju da uče engleski), ali već do treće godine ulaze u grupu najboljih. Naša djeca nemaju šanse da zauzmu visoke pozicije. Zašto ste odobrili tako užasan program?"
Ministar je odgovorio da Singapur jednostavno nema drugi izbor osim da teži globalnoj konkurentnosti: "Za petnaest godina, kada vaša djeca budu tražila posao, šta biste više voljeli - da ta kineska djeca konkurišu i budu na našoj strani, jer su ovdje odrasla, ili da budu na onoj drugoj strani?" Roditelji su razumjeli poruku - i žalbe su prestale.
Argumenti da je proizvodnja iz SAD premještana jer su druge zemlje nepoštenim metodama mamile proizvođače predstavljaju još jednu varijantu "ekonomije žrtve" (engl. victimonics). Kompanija Apple nema značajnu proizvodnju u SAD još od 2004. godine, ali sada Trampova administracija predlaže da se proizvodnja iPhone uređaja vrati u zemlju (iako je oduvijek bila prepuštana eksternim izvođačima, uglavnom u Aziji) i to uvođenjem visokih carina na uvezene iPhone telefone.
Analitičari ukazuju da bi cijena iPhone-a naglo skočila ukoliko bi morao da se proizvodi u SAD. U drugim zemljama se proizvodi ne zato što one "varaju", već zato što su troškovi tamo niži.
Ako bi Apple popustio pred željama vlasti i prebacio proizvodnju iPhonea u SAD, porast cijene doveo bi do naglog pada prodaje iPhonea širom svijeta. Apple ostvaruje značajne prihode od usluga s visokom maržom koje prodaje korisnicima iPhonea putem App Storea, iClouda i Apple Musica. Međutim, ti prihodi bi se znatno smanjili zbog manjeg broja korisnika. Vrijednost koja bi mogla da se stvori vraćanjem proizvodnje u SAD vjerovatno ni izbliza ne bi nadoknadila gubitke od tih usluga. To je još jedna skrivena cijena i posljedica narativa o žrtvi.
Umjesto da se krivica prebacuje na druge i da se ekonomija poravnava prema dnu, treba je poravnati prema vrhu - fokusirajući se na rast potencijala onih koji su zaostali, a time i na širenje njihovih mogućnosti. Ali... probajte to da objasnite političarima.
Autor je profesor finansija na Booth School of Business Univerziteta u Čikagu; bio je guverner Reserve Bank of India i glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
