Demokratskim društvima su potrebni slobodni i pošteni izbori, kao i nezavisan i nepristrasan pravosudni sistem koji rješava sporove ne obazirući se na ličnosti strana u postupku. Ako se zakoni koje uspostavlja demokratija ne sprovode nepristrasno i bez miješanja izvršne vlasti, onda takva demokratija ne zaslužuje svoje ime.
Ali, da li se sve ovo odnosi i na upravljanje novcem u demokratiji? Ako su nezavisne, tehnokratske centralne banke nepovoljne za demokratiju, kako onda drugačije sprovoditi monetarnu politiku? Donedavno su se ovakva pitanja posmatrala kao jeres. Smatralo se da centralne banke treba da budu odgovorne za monetarnu politiku i nezavisne kada je u pitanju miješanje izvršne, zakonodavne, pa čak i sudske vlasti (uz određene izuzetke).
Vremena su se, međutim, promijenila. Predsjednik SAD Donald Tramp stekao je reputaciju glavnog razbijača ustaljenih shvatanja u praktično svim političkim pitanjima, uključujući i ona monetarna. Otvoreno raspravljajući o tome da li treba otpustiti predsjednika Federalnih rezervi (FED), on ne napada samo lično Džeroma Pauela. To je napad na vjerovanje u to da centralne banke treba da budu nezavisne. Tržišta su se uspaničila, ali to ne bi trebalo da nas spriječi da zastanemo i zapitamo se - da li su sadašnje norme monetarne politike zaista odgovarajuće za ostvarenje postavljenog cilja - i uopšte, kog cilja?
Ideja da centralne banke treba da budu državne i nezavisne pojavila se relativno skoro. Banka Engleske osnovana je 1694. godine i s vremenom je počela da obavlja ulogu centralne banke, iako nije u privatnom vlasništvu tek od vremena nakon Drugog svjetskog rata. Federalne rezerve SAD osnovane su tek 1913. godine.
Mandat centralnih banaka se definiše zakonom, pri čemu je za većinu njih najvažniji prioritet očuvanje cjenovne stabilnosti, iako neke, uključujući FED, imaju i dodatne mandate - obezbjeđivanje pune zaposlenosti, na primjer. Mandat za cjenovnu stabilnost zasniva se na ideji da je monetarna politika tehnokratsko pitanje koje je najbolje prepustiti stručnjacima koji nisu uključeni u partijsku političku borbu. Ipak, monetarna politika neminovno utiče na raspodjelu bogatstva. Na primjer, povjerioci gube tokom inflacije, ali profitiraju od rasta kamatnih stopa; politika stroge budžetske štednje može smanjiti dug, ali i povećati nezaposlenost - što često ima štetan uticaj na demokratske politike.
U prošlosti su pitanja monetarne politike bila vruća politička tema. Na primjer, u Kongresu SAD se tokom 1870-ih raspravljalo o pitanjima kao što su: koliko bankarskog novca treba da postoji u sistemu (u poređenju sa državnim novcem); da li bi emisija novca trebalo da bude vezana za metalni standard; kako najbolje zadovoljiti društvene i političke potrebe putem monetarne politike. Tada je bilo jasno shvatanje da je monetarna politika jedan od najvažnijih instrumenata u rukama vlasti.
Prema mišljenju Kristin Desan s Pravnog fakulteta na Harvardu, činjenica da upravljanje novcem zahtijeva posebna znanja ne bi trebalo da zasjeni drugu - da je novac (ili da bi mogao biti) “demokratsko sredstvo”. Iako je Džon Mejnard Kejnz, čini se, imao manje povjerenja u demokratsko upravljanje novcem, u svom djelu Traktat o monetarnoj reformi (1923. godine) pozivao je na ustavno uređenje monetarne politike u ime društvene pravde.
Kako ističe moj kolega sa Univerziteta Kolumbija Lev Menand u knjizi Oslobođeni FED, Federalne rezerve su prvobitno bile zamišljene upravo s tom svrhom: da stvore saveznu upravljačku strukturu u službi društva, radi koordinacije monetarne politike i nadzora nad bankama.
Ali danas FED - kao i druge centralne banke u vodećim kapitalističkim zemljama - ne funkcioniše na taj način. Centranle banke su podređene finansijskom sektoru - i to dobrim dijelom sopstvenom krivicom.
Počevši od prvih dana tržišta repo operacija, pa sve do perioda procvata tržišta hartija od vrijednosti obezbijeđenih imovinom i derivatima, centralne banke su koristile instrumente monetarne politike kako bi podržale širenje finansijskih tržišta iz tradicionalnog, dobro regulisanog bankarskog sektora ka sektoru bankarstva u sjenci. One su svoju nesposobnost da obuzdaju te finansijske sile - koje su same pustile s lanca - pravdale mitovima o samoregulišućim tržištima. A da bi prikrile tragove, spasavale su ta tržišta prije nego što bi ona uspjela da raznesu globalni finansijski sistem. Da, možda su bile nezavisne od politike, ali teško da su bile nepristrasne.
Nakon globalne finansijske krize 2008. godine, centralne banke, ministarstva finansija i regulatorne agencije obećali su da više nikada neće dozvoliti da se tako nešto ponovi. Međutim, tim obećanjima protivrječi činjenica da se sektor bankarstva u sjenci pod njihovim nadzorom nije smanjio - već proširio: njegova aktiva je 2024. godine iznosila 238,8 triliona dolara, u poređenju sa 62 triliona dolara u 2007. godini.
Istovremeno, centralne banke su relativno malo učinile kako bi olakšale patnju radnika i dužnika. Podizale su kamatne stope tokom rasta inflacije, iako su faktori poput dugotrajnih posljedica krize izazvane kovidom-19 u Kini i napada Rusije na Ukrajinu ukazivali na to da ključnu ulogu u rastu cijena igraju “uska grla” na strani ponude - faktori koji su neosjetljivi na monetarnu politiku (o tome je tada pisala Izabela Veber).
Ako centralne banke ne služe narodu već su u većoj mjeri potčinjene finansijskom sektoru, šta onda može da se učini? Ukidanje nezavisnosti centralnih banaka nije najbolje rješenje, jer bi to vjerovatno izazvalo novu krizu, a ne bi riješilo osnovni problem.
To, međutim, ne znači da treba zadržati postojeće norme monetarne politike i odustati od potrage za novim rješenjima. Krajnje je vrijeme da razmislimo o tome kako novcem treba upravljati da bi služio interesima građana - i kako obezbijediti da oni kojima se ta uloga povjerava ne padnu pod uticaj finansijskog sektora.
Autorka je profesorka uporednog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Kolumbija
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
