Najnovija statistika Porezne uprave o fiskalizaciji, za prošli mjesec i prvu polovinu ovog, svjedoči o promjeni trenda u predvodništvu nad inflacijom. U pravilu je sektor usluga vukao ukupni inflatorni proces, a sad u prvi plan iskače trgovina u kojoj veliki udio cijene drže proizvođači maloprodajnih roba. Prije svega su tu poljoprivrednici i prehrambeno-prerađivačka industrija. No prije nego što za nastavak dugotrajne inflacije iznova prozovemo lakome trgovce, malo pažljivije osmotrimo ključne relacije u toj priči.
Jest, u prvih 15 dana ovog mjeseca, porast iznosa prosječnog računa u trgovini iznosio je nešto više od deset posto, u odnosu na isto razdoblje lani. Za isti period, restorani i kafići te hoteli i iznajmljivači apartmana bilježe porast prosječnog računa od 7,5 posto. Ipak, već i brzi pogled i duže prethodno razdoblje otkriva da su trgovci manje utjecali na ukupnu inflaciju nego turistički sektor.
Prošle godine tako je najveći porast cijena, u iznosu 8,5 posto, ostvaren u kategoriji restorana i hotela, dok su hrana i piće istodobno poskupjeli 5,8 posto. Slična su kretanja uočena i za godinu ranije, što znači da je turistički sektor jako dugo nametao previsok inflatorni ritam sveukupnoj domaćoj ekonomiji. No razliku između sektora ovdje ne potenciramo zbog podijeljenih osobnih sklonosti, koliko zbog skretanja pažnje na njihov suodnos koji, onda kad se naruši, sam po sebi postaje žarište inflacije.
Važnost njihove interakcije postaje očitom upravo zbog toga što na koncu, uslijed zatvaranja kruga, sektor proizvodni i neproizvodni vuku jedan drugog u vrtlog podizanja cijena. Hrvatskoj se u lice vraća puni efekt šoka od gašenja velikog dijela materijalne proizvodnje i naglog forsiranja usluga tj. turizma. Konteksti u kojima funkcioniraju te dvije strane, kao i određene njihove odlike, veoma se razlikuju.
Usluge imaju osjetno manju profitnu maržu, okrenute su vanjskom potrošačkom tržištu, a najčešće i uvoznoj npr. hrani. Domaći poljoprivrednici, pak, dotučeni su bili već i štetnom politikom spram domaće valute, tri desetljeća podređene marki i euru. Doda li se tome očajna agrarna politika, i na kraju inflatorni pritisak sektora usluga, pravo je iznenađenje to što uopće postoji još nešto domaće proizvodnje hrane, a ne to što i njezina cijena ustrajno raste.
Bonus video:
