"I oni su došli da ispune naredbu nečiju…To rade mladi momčići, koji presvučeni u fina odijela i sa zauzetih visokih državnih pozicija, misle da mogu da rade kako oni hoće"…
Podsvijest je čudo. Kako kažu psihoanalitičari, ona "u pozadini" obrađuje informacije i utiče na "aktivnu" svijest, a time i na naše ponašanje i doživljaje. Podsvijest često otkriva i ono što svjesni dio uma racionalno pokušava da prikrije. Kao u slučaju takozvanog mitropolita Metodija Ostojića. Ove njegove riječi izrečene na propalom mitingu u Gornjem Zaostru, adresirane Spajiću i Milatoviću, u stvari najbolje govore o njemu samom. Dakle, doživljaji, ponašanje, riječi, politika Metodija Ostojića, četničkog tribuna i glasnika, najbolje se može procijeniti kroz njegovo pomenuto pitanje/odgovor: po čijoj naredbi je on, presvučen u svečanu odoru mitropolita, pomislio da može da radi kako on hoće?! Ili još jasnije: koja je to sila natjerala nekada liberalnog i jevanđelju posvećenog sveštenika MCP da se transformiše u čudovište, desničarskog političara, spremnog da zapali zemlju svojih predaka, u kojoj trenutno i stoluje?!
Isto pitanje/odgovor su na mnogo upečatljiviji način iskazani i kroz vanserijske kreacije našeg karikaturiste Duce Gađanskog i fotoreportera Borisa Pejovića. U prvom radu, vidimo sveštenika Metodija koji je sa oltara pred kojim se moli skinuo krst sa raspetim Hristom i postavio bistu propalog i poraženog Pavla Đurišića. Poruka je jasna: sveštenik koji se odrekao Hrista i jevanđelja u ime politike i ideologije - ne može više biti sveštenik. Metodije je, kako reče neki Perošević, opozicionar iz Šavnika i novoproglašeni četnički vojvoda - njihov vođa. Kakvo samoubistvo.
Na Borisovoj fotografiji, koja nije oteta i izbrisana, koliko god se njihov vođa MO tog dana potrudio, stoje dva njegova sljedbenika, leđima okrenuti, i onda zastrašujući prizor - dvije crne majice sa "Adamovom glavom", kao simbolom smrti i žrtvovanja, crne šubare, i između njih bista Metodijevog viteza Đurišića. Poruka je i ovdje jaka i razarajuća: general Pavle je bio oličenje smrti i nasilja. Mrtvačke glave na majicama Ostojićevih sljedbenika se potpuno stapaju sa likom generala Pavla, izlivenim u bronzi. I kakve veze to ima sa Hristom i jevanđeljem, koji propovijedaju ljudski život koji je jači i od smrti jer valjda vaskrsnućem pobijedi i smrt samu?!
Postoje samo dva moguća odgovora na pitanje koja je sila natjerala sveštenika Metodija Ostojića da se samoubije i pretvori u nekog novog Dajkovića. Desničarskog mrzitelja, spremnog da za jednu retrogradnu i davno pobijeđenu ideologiju žrtvuje građane ove zemlje, među kojima je nemali broj onih vjerujućih?!
Jedna sila, teoretski gledano, može biti bolest. Vladika skrenuo s uma, recimo, a pošto je bolest svačija ona se ne može isključiti ni kod nekog vladike, kardinala ili reisa. Podjednako se dešava i kod vjerujućih i onih drugih, znači. Ali, klinička slika Metodija ne ukazuje na problem te vrste. Djeluje da je u odličnoj kondiciji, i mentalnoj i fizičkoj. Bolesno zdrav, a ne bolestan.
Ostaje onda da je neka druga sila umiješala prste i natjerala Ostojića "da ispunjava nečiju naredbu"?! I da obučen u svečanu odoru, sa najvišeg mjesta, misli da može da radi šta hoće.
U tom kontekstu bilo bi zanimljivo analizirati koliko je puta, u posljednjih par godina, Metodije Ostojić putovao za Rusiju? I šta su bili razlozi? Sportski, padobranstvo recimo, ili neki drugi?! I sve to u vrijeme dok isto nebo, iznad majke Rusije, para na stotine dronova koji lete ka Ukrajini, da je zapale, poruše, sravne sa zemljom. Moglo bi se reći da je još 2022. ili 2023. Metodije Ostojić prestao da bude istinski sveštenik i monah, posvećen Hristu i jevanđelju, kada je počeo da slavi Rusiju, a to znači i tamošnji režim. I Putinovu zločinačku invaziju na bratski ukrajinski narod. Kakav je to monah, a tek vladika, koji može da ignoriše ljudsko stradanje, patnju, dječije suze i žrtve stotina hiljada civila. I da dok ruski režim sije smrt po Ukrajini, on klikće "Rusija je nada cijelog svijeta koji voli slobodu"!
Ko slavi Putina, slavi i Vučića. Metodijev slučaj to potvrđuje. Bilo je to očito i prije par mjeseci kada se protiv vrhovnog komandanta pobunila grupa vladika SPC - na tom spisku nije bilo Ostojića. Da bi mu brzo Vođa uzvratio na isti način. Preko noći i bez najave, mimo tradicije, pored živog mitropolita Joanikija, istu svečanu odoru i visoku crkvenu funkciju dobio je Ostojić! Joanikiju nije pomoglo ni hodočašće na Zidani most, ni slavljenje Đurišića i četničke boranije, bolje i jače od samog Metodija, ni krečenje Crne Gore svetosavljem - ostao je ponižen i degradiran. Otuda se i počinju javljati glasovi, ne samo novopečenih četničkih vojvoda, već i pojedinaca iz ostatka stada, da je Metodije njihov novi vođa. Ne samo četnički, već i crkveni.
Po sistemu, gdje je Putin tu je i Vučić, ide paralela - koga "tipuje" FSB, nije daleko ni od BIA. Po pisanju beogradske propagande, Marko Parezanović "doktorira" na Crnoj Gori, i daje "ključni doprinos jačanju srpskog sveta" u MNE. Gdje je u toj priči Metodije Ostojić, trebalo bi da znaju nadležne službe, njihovi šefovi i vodeći državni prvaci. Umjesto što leže i prave se mrtvi, bolje bi bilo da javnost upoznaju sa detaljima vezanim i za Bemax 2, i za Gornje Zaostro 3. Jer bio je ovo treći pokušaj instaliranja fašizma u beranskoj mjesnoj zajednici.
Koliko su dva mitropolita svojim djelovanjem posljednjih mjeseci inspirisala crnokošuljaški pir u Gornjem Zaostru, toliko su politički prvaci iste ideologije, Mandić i Knežević, svojim djelovanjem doprinijeli pokušaju linča dva fotoreportera, Borisa Pejovića i Steva Vasiljevića.
Nakon "moje" sačekuše, 2007. godine, u prvoj izjavi sam rekao da je to čestitka Vijestima, povodom desete godišnjice lista, od strane premijera Đukanovića i njegove familije - bilo biološke ili kriminalne. Poruka je i tada bila jasna: najveću političku odgovornost za nasilje nad novinarima pripada najmoćnijem čovjeku u zemlji. Jer je on, zajedno sa svojom političkom, propagandnom i intelektualnom poslugom "pripremio" teren za odstrijel nepotkupljivih medija i novinara. Permanentnim targetiranjem istih kao sramotnih intelektualaca, neprijatelja države, saradnika stranih službi, reketaša i prikrivenih političara! Kako su Mandić i družina kompletno preuzeli narativ i politiku nekadašnjeg DPS-a, onda se zaključak nameće sam po sebi: pokušaj linča dvojice kolega fotoreportera je čestitka Andrije Mandića i saboraca, njihove familije, mafijaške, bilo podgoričko-budvanske ili beogradske! Eto Mandiću prilika da me tuži kao Đukanović. Da u osnovnom i višem sudu, kao Milo u svoje pero, ima nekog otaševića koji će mu prihvatiti i potvrditi tužbu - ne sumnjam. Ali to ne može da umanji, ni onda ni danas, kolosalnu odgovornost neodgovornih političara. Onda Đukanovića i njegovih, danas Mandića i "vjerujućih". Višegodišnje targetiranje Vijesti, osnivača, urednika i novinara, od strane vladajućih struktura, prije svih radikalne desnice i mrzitelja nezavisnih medija i različitosti - dovelo je do pokušaja linča u Gornjem Zaostru. Jer su Mandić, Knežević i družina učinili Vijesti i njene zaposlenike legitimnom metom za svaku zavedenu ili plaćenu spodobu. Pijanu ili trijeznu.
A kolika je njihova odgovornost najslikovitije pokazuje propaganda, mafijaška, bilo ova u Podgorici ili ona u Beogradu, koja nije ni objavila vijest o napadu na kolege Pejovića i Vasiljevića. Takvo smeće Mandić zove "ugledni i uticajni mediji"! Od kojih je polovina u vrijeme dok je Rajo bio jadni opozicionar, tretiralo njega i Pipuna kao teroriste i kvislinge. Kakva ironija. U pravu su i Hegel i Marks - istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.
Bonus video:
