Predsjednik SAD Donald Tramp i predsjednik Rusije Vladimir Putin imaju nešto zajedničko: nijednom se ne može vjerovati. Tramp otvoreno protivrječi sam sebi, krši obećanja data čak i svojim najvjernijim pristalicama i kritikuje svakoga ko ga nazove licemjerom. Putin, s druge strane, tvrdi da želi jedno, a zatim, pozivajući se na nejasne "nijanse" i neizrečene uslove, sabotira te ciljeve, otkrivajući svoje prave (obično zlokobne) namjere. Zato, kada se dvojica lidera sastanu na Aljasci kako bi razgovarali o mogućem okončanju rata u Ukrajini, Ukrajinci mogu sa sigurnošću da računaju samo na jedno: njihovi zahtjevi će pasti u drugi plan, ustupajući mjesto egu i manipulacijama ove dvojice ljudi.
Očigledno je da na ovom samitu ne očekuju ni Evropsku uniju ni Ukrajinu, iako ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, izgleda, ne gubi nadu da bi mogao da utiče na njega. U rezultatu, rukovodstvu Ukrajine ostaje malo opcija za zaštitu interesa svoje zemlje. Sve što realno može da uradi jeste da ponavlja: Ukrajina neće davati teritoriju u zamjenu za prekid vatre.
Rusija zahtijeva da Ukrajina u potpunosti povuče vojsku iz regiona Donbasa (oko 88% njegove teritorije je trenutno okupirano od strane Rusije) kao preduslov za prekid vatre, i već to može biti dovoljno da pregovori zapadnu u ćorsokak. Ali za sada, čini se da Putin očekuje da može dobiti nešto (sam Donbas, kao i odustajanje Ukrajine od svojih principa) za ne baš mnogo zauzvrat (prekid vatre, koji bi potencijalno mogao da prekrši).
Za sada, to "nešto" Putinu možda može biti dovoljno, čak i ako bude morao skupo da plati. On, naravno, i dalje gaji ekspanzionističke planove u Ukrajini i nastavlja da tvrdi da rat uživa široku podršku javnosti. Prema zvaničnim anketama, obični Rusi su zadovoljni: ove godine "indeks sreće" porastao je na 7,3 poena od 10 mogućih. Ali surova istina, koja je Putinu dobro poznata, jeste da većina Rusa s nestrpljenjem iščekuje kraj sukoba, u kojem je, prema najkonzervativnijim procjenama, poginulo 120.000 vojnika, a stotine hiljada su ranjene. Što se tiče njihovog "srećnog" raspoloženja, možda ono ima neke veze s rastom potrošnje antidepresiva, čija je prodaja u 2024. godini porasla za 16,8% (u odnosu na prethodnu godinu).
Dok se javne ličnosti poput bivšeg predsjednika Dmitrija Medvedeva bave antizapadnom propagandom i zveckaju nuklearnim oružjem, obični Rusi pokazuju daleko više entuzijazma kada imaju priliku da stupe u kontakt sa spoljnim svijetom nego kada je riječ o kremaljskom "patriotizmu". Ruskoj zamjeni za McDonald's na Puškinovom trgu u Moskvi ("Ukusno i tačka") nije polazilo za rukom da privuče iste gužve kao originalni restoran, zatvoren 2022. godine, sve dok u julu nije organizovao specijalni događaj posvećen japanskom crtanom liku Hello Kitty.
To nije sreća, a još manje patriotizam. Rusi se suočavaju sa višegodišnjom izolacijom, represijama, ljudskim gubicima i pogoršanjem ekonomskih problema. Uz inflaciju od 10%, jedva uspijevaju da pokriju troškove osnovnih dobara i usluga (hrana, komunalije, ljekovi, gas). Ni stanje budžeta nije bolje: deficit je već premašio ciljanu vrijednost za ovu godinu, što se djelimično objašnjava padom prihoda od prodaje nafte i gasa za skoro 30%.
Samim tim, Putin, kojem je potrebno da zadrži podršku ruskih elita, trebalo bi da ima mnogo podsticaja da se dogovori o mirovnom sporazumu. Da, Rusija nije normalna država, a njeno rukovodstvo se često ponaša iracionalno. Primjer za to je rat u Ukrajini: Putin je ozbiljno precijenio mogućnosti ruske vojske (računao je da će moći da proglasi pobjedu za svega nekoliko dana) i ignorisao više puta ponavljana upozorenja bivšeg predsjednika SAD Džoa Bajdena da će kao odgovor na invaziju uslijediti "oštra i koordinisana ekonomska reakcija".
A ruski lideri su - ponekad - znali da se povinuju volji društva. Nikita Hruščov je mogao da krene stopama svog prethodnika, Josifa Staljina, i zavede diktaturu gvozdene pesnice. Ali on se, naprotiv, odazvao želji društva da se okončaju masovne represije i sproveo destaljinizaciju. Politika perestrojke i glasnosti Mihaila Gorbačova takođe je bila odgovor na zahtjeve društva.
Putin ima još jedan jak razlog da što prije postigne dogovor: Donalda Trampa. Trampom upravlja želja da dobije Nobelovu nagradu za mir i da umiri svoje bučne, nacionalistički nastrojene birače, koji su uglavnom protiv miješanja u poslove stranih zemalja. Zbog toga on vrši značajan pritisak na Putina, uključujući i prijetnje pooštravanjem sankcija protiv Rusije.
Ipak, u mnogim aspektima Tramp je takođe ostvarenje sna za Kremlj. Trampu se Putin dopada i želi da sklapa dogovore s njim. Takođe, Trampu se ne dopada predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski, a posebnu lojalnost Ukrajini ne pokazuje. Međutim, to ne znači da Rusija neće morati skupo da plati za sporazum. Najmanje što će Putin morati da prihvati jeste prekid vatre, nakon kojeg bi uslijedila "uzajamna razmjena teritorija" uz bezbjednosne garancije za Ukrajinu (kako predlažu evropski zvaničnici). U svakom slučaju, sporazum bi zahtijevao da se Putin odrekne čvrstog uključivanja Ukrajine u sferu ruskog uticaja i da joj omogući da nastavi produbljivanje veza s Evropom.
Osamdesetih godina prošlog vijeka Mihail Gorbačov i Ronald Regan održali su niz sudbonosnih samita koji su stvorili uslove za okončanje Hladnog rata. Susret Putina i Trampa na Aljasci mogao bi da bude podjednako istorijski, ali samo pod uslovom da Putin prizna Rusije da će morati skupo da plati kako bi se izvukao iz močvare koju je sam stvorio.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
