Tramvaji dugo nisu saobraćali. Ali su proradili. Most na Adi je imao neki problem sa skretnicom, pragovima ili ko zna čim što je blokiralo i Banovo brdo. Izgleda da su to zakrpili. Okretnica na Banovom brdu nam je naspram ulaza u zgradu. Sjednemo u tramvaj broj 12 i avantura zvana Vračar može da počne. Poslije pola sata već smo se popeli na Bulevar. Izađemo kod Vukovog spomenika i krenemo na Vračar jedom od ulica koje vode prema Kalinić pijaci. Tamo gdje je nekada bilo Kalinića gumno – Vlajko Kalinić je bio bogat čovjek i dobrotvor. Tu je 1926. nastala pijaca.
TOPOLSKA 18
I kada smo već ovdje, s namjerom da posjetimo jednu izložbu, ne možemo da odolimo jutarnjem ritualu koji praktikujemo uvijek kada zađemo u ovaj kraj. Potražimo kafe na adresi Topolska 18. Tamo tradicionalno postoji ponuda – kafa, može i kapućino, i gazdina odlična dunjevača. Ova kombinacija me podsjeća na crnogorsku mediteransku naviku ispijanja kafe uz rakiju. Odgovor tamošnjih ljudi kada se predloži da se rakija ostavi za kasnije glasi – nemoj mi ih razdvajati.
Ovu adresu je učinila kultnom serija „Srećni ljudi“. Supruga pisca scenarija Siniše Pavića stanovala je neko vrijeme ovdje. Hit Snežane Savić „Topolska 18“ – muzički amblem serije – pjevuše i oni koji ne znaju gdje je to. I dok uživamo u sjenovitom dvorištu kafića, po glavi nam se vrzmaju stihovi pjesme i glas jedne dive.
Od Bulevara smo ovamo došli Mlatišuminom. Uz kafu ćaskamo o tome kako su neka imena beogradskih ulica zabavna. Ova ulica je dobila ime po zapovjedniku Kragujevačke nadkapetanije u austrijsko-turskim ratovima, Staniši Markoviću Mlatišumi. Navodno je rođen u jednom selu blizu Ostroga. Porodica je u velikoj seobi poslije austrijskog poraza došla u Ugarsku 1690.
U aprilu 1725. Mlatišuma je izvijestio austrijsko zapovjedništvo u Beogradu o navodnoj pojavi vampira u Kragujevcu. To je najraniji zvanično zabilježeni slučaj vampirizma u svijetu. Uslijedili su i drugi slučajevi nakon čega je riječ vampir ušla u njemački, a potom i u druge svjetske jezike.
Prošli smo, dakle, ulicom nazvanom po čovjeku koji se prvi suočio sa onim bićima čije će nedokazano postojanje i žilava legenda tri vijeka kasnije poslužiti Holivudu da stvori pet filmova Sumrak sage i obezbijedi glumcu Robertu Patisonu slavu i bogatstvo.
I to je Vračar – spoj daleke fantazmagorijske prošlosti i dalekog holivudskog šmeka.
IZ AVGUSTA U NOVEMBAR
Od adrese na kojoj smo uživali u kafi do Kalinić pijace nema ni pet minuta hoda. Tu je već živo. Kvadratni metar unaokolo košta između četiri i pet hiljada eura. Ovo je čvor u koji se uvezuju najstrasniji snovi mnogih crnogorskih doseljenika. Adresa na Vračaru je za neke ljude dokaz da su se – kao Odisej – konačno vratili kući. Meni je ovaj kraj samo simpatičan. Imaju nekoliko vrsnih restorana. Uglavnom preskupe radnje. Možda potpuna fascinacija izostaje jer me fenseraj ne interesuje.
Iz Njegoševe skrenemo u Kursulinu i zastajemo pred brojem 22. Ulazimo u galerijski prostor koji je prelomljen kao veliko štampano ćirilično slovo „G“.
„Novembar“ je galerija koju je osnovao Srđan Šaper. On se poslije svoje kreativne faze u bendu Idoli uspješno bavio marketingom, zaradio dobar novac, a jedan njegov dio uložio u umjetnost. U toku je izložba „Ljetnja treperenja: konstruisanje ljeta“.
Napolju je već vrelo. U galeriji nema posjetilaca. Ljubazni mladić za pultom dozvoljava mi da prelistam katalog. Tu već usred uvodnog teksta koji je potpisala Mia David doživljavam iznenađenje: „Svjesna sam da je ovo zanos, da sve može da pukne i nestane… Ali ovo pišem jer želim da ostane taj osjećaj potpune vjere da je promjena moguća, da je radikalna promjena paradigme takođe moguća, i da svim srcem, bez rezerve, cinizma i sarkazma, navijam za studente. Dovoljno sam stara i dovoljno sam puta prolazila slične stvari da nemam iluzija da će ishod biti tako značajan. Ali opet, činjenica da opet imam vjeru da je bolji, mnooogo bolji svijet moguć – već je dobitak. I bez obzira na ishod, poraz nije moguć, jer se Veliki prasak već desio“.
Usred jedne vračarske galerije, u katalogu koji uvodi u stvaralaštvo petoro mlađih umjetnika, nema bijega od srpske stvarnosti ovog ljeta. Naprotiv, ona se nudi kao emotivni okvir za izložbu – iako je mrtvo vrijeme godišnjih odmora, građani i studenti i dalje izlaze na ulice.
Prva slika koja mi privlači pažnju jeste „Kraj godine (Sofijina slika)“.
Tridesetogodišnja Teodora Rakidžić je rođena u Beogradu. Tu je završila slikarski odsjek na Fakultetu likovnih umjetnosti. Potom slijede doktorske studije, Ljetnja akademija umjetnosti u Salcburgu, a 2023. bila je na rezidencijalnom boravku u Diseldorfu. Od prošle godine je stručni saradnik na Katedri za crtanje Akademije umjetnosti u Novom Sadu.
Najprije nisam znao šta me je privuklo tom platnu. Boja? Struktura? Kompozicija? Sve zajedno? Kasnije sam shvatio da je slika urađena neobičnom tehnikom – ulje i pijesak na platnu. Slikari ovog milenijuma imaju veliki izbor eksperimentalnih tehnika iz prethodna dva vijeka. Sudeći po rezultatu, Teodora Rakidžić je napravila zanimljiv izbor.
KONSTRUISANJE LJETA
I drugi kataloški tekst nudi mi način gledanja na izložbu koji se ne bi uspostavio sam od sebe. Tamara Stankov postavlja pitanje: „Kako možemo da zamišljamo i oblikujemo ljeto kao vlastiti prostor regeneracije, a ne samo pasivne relaksacije?“
Jedan od odgovora na izložbi jeste posmatranje akvarela na papiru „Plaža“ beogradske umjetnice Nine Ivanović. To očigledno umije da bude na sasvim drugačiji način regenerativna tehnika u odnosu na samo izležavanje na plaži.
U trećem tekstu u katalogu Vojin Narančić kaže: „Možda je upravo ovu epohu – ovo ljeto – savremena umjetnost iščekivala: ljeto u kojem, pored toplote sunca na koži, osjećamo opekotine izazvane radijacijom nekih drugih usijanih zvijezda – i još usijanijih glava“.
Sljedeći rad koji mi privlači pažnju jeste „Pet minuta dnevno“. Umjetnik Marko Crnobrnja je rođen u Obrenovcu 1978. On je zapravo – diplomirani vajar. Shvatim da ovaj okrugli rad na zidu nije ni prozor na kabini broda, ni slika koja se umjetnikovom voljom opire pravougaonosti, već – viseća skulptura. Od drveta je, pa u meni budi niz asocijacija – paluba, brodski pod, drveni gat.
Sasvim je izvjesno da su drvo i akril uspjeli da mi pokrenu asocijativni niz koji se nužno završava mišlju da kroz ovo prozorče zapravo mjerkam neku dekirkovsku, bezljudnu sredozemnu obalu. Njeni su oblici i boje takvi da me podsjećaju na predio iz sna.
Na ovoj grupnoj izložbi ima mjesta i za fotografiju. Umjetnica Kiša Radić, Beograđanka koja je jedina od petoro umjetnika rođena u ovom milenijumu prije 24 godine, snimateljka je i vizuelna umjetnica, Trenutno je apsolventkinja na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Čitam sa divljenjem da je radila kao direktorka fotografije u dokumentarcima i kratkim igranim filmovima, muzičkim spotovima i drugim vizuelnim projektima.
U katalogu se kaže da njena fotografija „Moon Water“ putuje u svemir u okviru programa GLPH (Galactic Library Preserve Humanity) sa ciljem očuvanja ljudske kreativnosti za buduće milenijume.
Američka kompanija Astrobotic poslaće do kraja ove godine sondu Grifin-1 na Mjesec u kojoj će biti Galaktička biblioteka za očuvanje čovječanstva na materijalima koji mogu da izdrže surove vanzemaljske uslove. Beogradska umjetnica je tako mlada, a već ima poruku za neku vrstu vječnosti.
Raspitao sam se o cijenama slika. Veći formati su po 1.200 eura. Slika koja mi se dopada – Kraj godine – već je dobila vlasnika. Ionako ne bih imao toliko novca, ali život je najljepši kada se igraš, pa sam odglumio potencijalnog kupca.
Pretpostavljam da ovamo navrate i novi stanovnici Vračara. Kada imaju nekoliko stotina hiljada eura za stan, vjerovatno je da im je preostala još poneka hiljadarka za umjetnost koja bi im oplemenila životni prostor.
Sve skulpture u ovoj galeriji potpisao je Marko Vučković, Kruševljanin koji je diplomirao na Katedri za primijenjeno vajarstvo Fakulteta primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Mada on ima radove pod nazivom „Sunce“, „Odnos“, „Borba“, mene je privukao rad koji mi je izgledao poput drvenog sjedišta za bicikl.
Zapravo se ova kombinacija drveta i betona naziva „Tok“. Ima nešto u tom artefaktu, što mi prija. Odnos betona i drveta doveden u sklad. Miran je to tok.
Kao što kaže Tamara Stankov „ljeto više nije samo godišnje doba, već metafora kolektivnog stanja duha“.
I mi smo na Vračaru jedan cijeli dan istraživali načine kako da izgradimo svoje ljeto. U odlasku sa izložbe primijetio sam jednu vizuelnu senzaciju kojoj nisam pridavao značaj na dolasku.
Ogromni prozori galerije su zurili u vračarsko ljeto. Kao da je Vračar postao slika u ramu. I taj mi se Vračar dopao. Jedni kažu da je vračara koju je jedne cijele noći volio srpski junak dala ime ovom mjestu. Na Vračar polju su, kažu, gorele mošti Svetog Save. Pa je ono ljekovito. Treći pak vele da je po brojnim vrapcima ovo prvo bio Vrapčar prije nego što je postao Vračar.
Izašli smo u vrelo popodne. Novembar usred avgusta ostao je iza nas. Golsvordijevom smo se vratili na Bulevar. Ručali smo u Orašcu.
„Kumčići“ su bili jelo koje takođe spada u svojevrsnu umjetnost. Konobar iz Niša kaže da je kuvar koji je potpisao ovo umjetničko djelo iz Bora.
Vračarska bajka se završila kod Hipodroma. Beogradski tramvaji su stajali nagomilani na Mostu preko Ade i ispod njega. Nestalo je struje. Pješačili smo do prvog lokala koji je imao klimu. Tamo smo shvatili da je ljeto godine 2025. krajnje ćudljivo. Da vazduh iznad asfalta treperi. I da je svaka konstrukcija ljeta na plus četrdeset krajnje nestabilna.
Ali kod kuće, u polumraku suterenskog stana, stvari su se ipak uklopile u mirnu konstrukciju ljeta. Kada sam pogledao katalog kojeg sam spustio na pod – kao da je oduvijek bio tu, na svom mjestu. Istambulski trgovac Nizametin obradovao bi se spontanom druženju boja na tepihu i na katalogu. Svijet se neočekivano vratio u sklad.
Bonus video:
