Da Piroćanac Nebojša Stojković te 1987. nije povrijedio ruku na proslavi rođenja sina, udarivši staklo, vjerovatno nikada ne bi sreo umjetnika koji se zove Joškin Šiljan. Tada je imao trideset i četiri godine. Nebojša je živio život građevinskog inženjera na jugu Srbije. Posao, kafana, kuća. Jeste od malena crtao kad god je stigao. Ali crtanje nikada nije smatrao svojim pozvanjem. Ljekari su uspjeli da se izbore za njegovu ruku. Medicinska sestra iz Leskovca mu je rekla da bi trebalo da crta i tako oporavi ruku. Nebojša Stojković ju je poslušao. Počeo je da crta i slika, nije umio da stane. Ispostavilo se da je umjetnost bila ljekovita. Sam sebi je dao ime pod kojim je postao jedan od najinteresantnijih srpskih slikara posljednjih nekoliko decenija.
Dopale su mi se njegove slike na jednoj beogradskoj prodajnoj izložbi prije nekoliko godina. Mislio sam da ću ga za vrijeme mojih dužih boravaka u Leskovcu naći u Grdelici gdje živi ili u Pirotu. Sada je njegova izložba našla mene u Beogradu.
Šiljan je najavljen kao domaćin na zatvaranju svoje izložbe. Avgustovska vrućina je pritisla subotnji dan. U predvečerje se na ćošku Resavske i Bulevara u Salonu Muzeja grada Beograda okupilo pedesetak ljudi koje Šiljan vodi kroz izložbu “Jess malo sutra”.
Slikar se sjeća da je odluka da se bavi umjetnošću došla u vrijeme kada je morao da radi sve i svašta kako bi porodica preživjela. Slikarski materijal je bio skup. Šiljan je stalno bio u potrazi za jeftinijim podlogama. Jednom mu je prijatelj iz leskovačkog Doma zdravlja rekao da postoji višak starih kartonskih futrola u koji se stavljao snimak pluća. Odmah je to pokupio. Možda je zato s lakoćom kasnije stvorio seriju crteža „Face“ tehnikom akrila na novinskom papiru.
Tu su možda i najvidljiviji uticaji stripova koji su još od dječačkih dana Šiljanu bili važni.
Šiljan nas vodi od slike do slike i anegdotalno uvodi u svoj svijet. Sjeća se da je njegov srećan momenat došao kada je, zahvaljujući zajedničkom poznaniku, njegove crteže pogledao čovjek iz upravnog odbora beogradskog Studentskog kulturnog centra. Sredinom devedesetih je tako u SKC-u postavljena njegova prva izložba. Šiljan pripovijeda: „Jedna gospođa je gledala izložene radove i glasno rekla: 'Počeli su da izlažu radove mentalno zaostale dece'. Tada još nije bilo korektnijih izraza. A ljudi do mene su se nasmejali i pokazali gospođi na mene uz komentar da je ovaj čovek zapravo to mentalno retardirano dete“. A poslije prve novosadske izložbe jedan posjetilac je Šiljana sasvim ozbiljno pitao da li u slikanju koristi droge ili alkohol. Začudio se kada je umjetnik rekao da bi ga to samo omelo.
SIROVA SNAGA UMJETNOSTI
Od tada Šiljana svrstavaju u autsajdersku ili marginalnu umjetnost. Francuzi preferiraju izraz Art brut - sirova umjetnost. Ljekar Valter Morgentaler je liječio psihički oboljelog Adolfa Velfija i 1921. objavio knjigu o njegovim crtežima pod naslovom „Psihički bolesnik kao umjetnik“. Inspirisan ovim slučajem francuski slikar Žan Dibife je počeo da sakuplja djela psihički oboljelih ljudi. Poslije mu se pridružio rodonačelnik nadrealističkog pokreta Andre Breton.
Prema njihovom shvatanju, marginalna umjetnost ne može biti asimilovana u vladajuću kulturu koja guši autentičnu energiju i zbog toga je umjetnički domet marginalne umjetnosti izvorniji. Na ovom tragu su bili veliki pokreti evropske umjetničke avangarde. Sada, više od jednog vijeka kasnije, umjetnička djela koja su dobila etiketu marginalne, autsajderske, sirove ili naivne umjetnosti među najtraženijima su u cijelom svijetu.
Slavko Timotijević u luksuznom katalogu izložbe kaže: „Ako je Andre Breton teorijom o simultanom psihičkom automatizmu podstakao nadrealizam, da istražuje svet izvan banalne stvarnosti ali zapravo suštinski definisao drip painting Džeksona Poloka i druge aspekte gestualne apstrakcije, čini se da je Šiljan ovu teoriju usavršio kroz sopstvenu praksu koja ga povezuje sa onim savremenicima koji kroz svoje delo dozvoljavaju da se oslobodi tok svesti i utopi u umetničko delo“.
Šiljan okupljenima objašnjava, na prvom od tri sprata izložbe, kako ga je do praznine kao inspiracije dovelo saznanje savremene fizike, da je materija sastavljena uglavnom od međuprostora u česticama i oko njih, te da bi realna zgusnuta supstanca od koje su sačinjeni svi ljudi na planeti, bila kao kocka šećera. Otuda ga magično privlači praznina. Neki nazivi slika su poetični. Na primjer: „Balada o otvorenom dlanu“. Mada, kod Šiljana treba biti oprezan. Dlan je ponekad otvoren za šamar.
Već tu je primjetna Šiljanova sklonost satiričnom, humornom shvatanju sebe, slikarstva i svijeta. Istoričarka umjetnosti Ana Kršljanin u katalogu kaže: „Šiljan svoju poetiku opisuje kao ozbiljnu igru, pri čemu pod igrom podrazumeva apsolutnu slobodu. Svojim stvaralačkim sistemom neprekidno teži razgradnji strogih vizuelnih i jezičkih struktura. One u takvom sklopu dobijaju duhovitost i vrcavost slobodoumlja koje ne traži objašnjenja, definisanja, ni opravdanja. Sloboda se u ovom kontekstu nikako ne treba shvatiti olako već kao snažan gest otpora svim oblicima normi i očekivanja“.
Slikar problemu praznine dodaje i shvatanje vremena: „Proces samostvaranja“ slike je vremenski ograničen na tren, na ono GLE. „Sve je trenutak koji ne postoji i koji neće postati“.
Poput južnjačke verzije budiste, sofiste pa i sufiste Šiljan uranja u prazninu vjerujući samo u trenutak. „Vreme ko vreme, oće da nas proguta i moj način da se iz te zamke izvučem je OZBILJNO ZEZANJE što je ideja vodilja mog stvaranja, stvaram kada mi se oće kada imam alal kad imam dovoljno radosti za stvaranje i tad vreme nije bitno može da bude 5 sekundi i 33 dana“.
Intuitivno prepoznavanje umjesto intelektualnog raščlanjivanja, to je Šiljanov način na koji posmatra i svoje i tuđe slike. „Odmah na izložbi primetim sliku. Kao da sam ja i to što vidim isto. To je ono gle”. Umjetnik zaista misli da slika, pa i njena boja, ne postoje izvan odnosa sa okom posmatrača. „Ako se ne gledaju, slike - gube boju“.
ŠARENA ZJALA
Na pitanje Ljubice Stanković Gvozden ko je Joškin Šiljan, umjetnik u katalogu odgovara da nema pojma. „A čemu i da znam. Bolje je izmišljati stalno iznova, ovako ili možda onako se od Stojković Nebojše došlo do Joškina Šiljana. Ali ni to više nije bitno“. Joškin Šiljan, izmišljen, sad postoji i slika ono što ne zna i ne zna ni ko to slika“.
U intervjuima ga često pitaju kako je građevinski inženjer ušao u slikarstvo, a on, poslovično, izokrene stvar: „Ne, nisam ja ušao u slikarstvo. Slikarstvo je ušlo u mene. Sam sam se svesno uhvatio u kolo stvaranja i nisam lud da iz kola izlazim. Nek se samo vrti“.
Kao vodič kroz sopstvenu izložbu Šiljan jeste duhovit i otvoren. Ali on se sa publikom, kao i sa umjetnošću zapravo igra žmurke: „Moj likovni izraz, bolje rečeno, moja likovnost, takva je kakva je. Niti je poznajem, niti ona mene. Iznova se igramo žmurke. Kad mene nema, likovnost se pojavi, kad se ja pojavim likovnost se sakrije. I tako Jovo nanovo“.
Šiljan kaže da kratke priče koje bilježi na svojim platnima, slično oblačićima u stripu, zapravo same sebe ispisuju. On ih samo zabilježi. Na jednom od platana stoji: „Jednom Šiljan srete sebe al ni za tren ne zastade nego si produži pa ga ljudi upitaše što se Šiljane praviš važan pa neće da se javiš na samoga sebe jes ja nemam drugu rabotu nego s budale da se zanosim odgovori Šiljan na ljudi i nastavi da vata zjala i to šarena“.
Umjetnik često naslovom ironično dovodi u pitanje harmoniju koju stvara. Tako je u gornjem lijevom uglu velikog platna koje zapravo odiše vedrinom nezgrapnom ćirilicom zapisano: „Unutrašnji organi, uvoz iz Kine. Super cijena, 20 % sniženje uz aplikaciju Dobar donor“.
Svoju ulogu kao umjetnika, svoj umjetnički ego, Šiljan svjesno minimalizuje. Kaže da u stvaranju učestvuju svi, i živi i mrtvi. Jer smo svi povezani. Prema njemu „slika sama sebe slika“ i dodaje: „Moje je da pronađem izvor a voda si sama zna da teče…“. Ego samo može da zamuti tu vodu. „Bolje da je umetnik niko i ništa da se obezbedi protok“, kaže Šiljan okupljenim ljubiteljima umjetnosti. Slikar je tek medijum između slike koja samu sebe rađa i našeg svijeta. Ovaj slikar tvrdi da na sličan način nastaju ponekad osebujni nazivi slika. „Slika sama sebe krsti“. A umjetnik je tek zapisničar.
Dva nivoa ispod prizemlja nalaze se rijetke instalacije ovog umjetnika. Svi se spuštamo u mračnu prostoriju u kojoj se nalazi čudna instalacija nalik na mašinu. Šiljan ima zgodnu priču o njenom nastanku. Na jednoj izložbi kolega slikar je primijetio da Šiljan plazi jezik zabavljajući tako jednu bebu. Prišao mu je i rekao da to ne dolikuje jednom slikaru. Šiljan je najprije odgovorio pitanjem: „Ko kaže da sam ja umetnik?“ Potom je kolega na nekoj tribini govorio o Šiljanu kao o antihristu, a o sebi kao prosvijetljenom čovjeku koji posjećuje Hilandar. Tipična Šiljanova reakcija bila je - instalacija koju je nazvao „Mašina za trenutno prosvjetljenje“.
Na isti način se umjetnik postavio prema predrasudama koje je Srbima donijela posljednja ratna decenija prošlog milenijuma. U kontaktu sa stranim umjetnicima osjetio ih je na svojoj koži. Šiljan je napravio niz slika pod naslovom „Srbi, narod najcrnji“.
RADOST STVARANJA
Namjerno upotrebljavajući južno narječje Šiljan se subverzivno odnosi prema svakom akademizovanju svog djela. Pritom na samim slikama, u nazivima slika, štampanim ćiriličnim slovima upisuje mudrosti, koje katkad pripisuje pokojnoj babi Milevi: „Sinko od koje begaš kad ti niki ne juri?“.
Kaže da sebe najbolje vidi kroz druge. Sjeća se djetinjstva i klinaca sa kojima je čuvao stoku. Na velikoj nebeskoj plavoj plohi klizili su oblačići. U jednom su vidjeli slona, u drugom kamion. I tako redom. Nebo je takođe platno kako dječjim tako i Šiljanovim očima. Šiljana sve do danas ne napušta ta djetinja radost stvaranja, potreba da se „ozbiljno zeza“. Nije li Niče jednom zapisao da je čovjek zreo kada dostigne ozbiljnost djeteta u igri?
O svemu tome razmišljam dok stojim pred platnom koje se zove „Prigrli radost“.
Slika je nastala godine 2025, koja sa radošću, mnogi će reći, baš škrtari. Ali Šiljan umije da je pronađe. Bolje rečeno - već sam nešto naučio od njega - radost umije da pronađe umjetnika. Ponekad u razigranim rečenicama slikar izgovori i smrtno ozbiljne dijagnoze naše civilizacije: „Umetnost zadržava makar za trenutak slobodno razmišljanje u algoritamskoj civilizaciji“.
Na drugom mjestu on sasvim šiljanovski objašnjava otkud on još uvijek u kolu stvaranja: „Slikar je pronašao mene iako sam ja kao svako pametan teo da pobegnem al on mislim na slikara čvrsto zgrabio pa ne pušta, eve još me drži i još poveće steza“.
Bonus video:
