Gori li to Crna Gora?
(Što je moć konteksta: Veliki pjesnik - i antinacionalista, ako ga ima - Goran Babić napisao je nakon ljetnjih požara 1971. pjesmu Gori li to Hrvatska, ali kad je pjesma osvanula na naslovnoj strani glavnog dnevnog lista svi su vjerovali da je riječ o alegoriji maspoka, a ne o stvarnim požarima.)
Nije lako odgovoriti na pitanje da li jednu zemlju više nagrde požari ili loša vlast.
Nije jednostavno pitanje. Naime, ma kako požari bili jezivi, njihove posljedice budu zaliječene uvijek na isti način: obnavljanjem uništenoga (bar onoga što je moguće obnoviti), dok u slučaju loše vlasti proces obnavljanja traje mnogo duže, kompleksan je i ponekad vrlo mušičav. Ako imate lošu vlast nakon loše vlasti - to je tek uništenje. Kao da pokušavate zemljotresom da zaliječite posljedice požara... Ili da poplavu sanirate erupcijom vulkana.
Crnoj Gori se upravo to dešava.
Da obećanja političara mogu letjeti i prosipati vodu, ne bi jednog plamička u državi bilo, valjda zato ova država i djeluje tako jadno, osuđena na neznalice i prevarante, da je, evo neko doba, od milja zovem “Vajmarska Crna Gora”.
Podsjetimo se - Vajmarska Njemačka naziv koji su skovali istoričari za slabašnu demokratsku državu između 1918. i 1933. Nezasluženo, izvjesno, ovaj lijepi grad kojeg je Tomas Man vjenčao sa Lotom za sva vremena (“Lota u Vajmaru”), grad u kojem je stolovao Gete (i gomila kneževa kojima, za razliku od njega, ne znate ni imena) postao je simbol neke vrste političke slabosti koja nužno vodi u propast. Otuda se taj vajmarski sindrom tako lako prepoznaje u današnjoj CG.
Jedan od “vajmarskih” simptoma je i aktuelno “zapišavanje” teritorije spomenicima - zaspomeničenje teritorije, bolje reći. A sve na tragu nove feudalizacije. Partije kao srednjovjekovni velikaši. Kojima sve može biti... Baš se tako ponašaju.
Da je odbrana spomenika zločincu u suštini nemoguća misija pokazuje se i u načinu na koji bronzanog masovnog ubicu sele iz manastira u manastir... Nosaju bronzanog vojvodu kao nekad Titovu štafetu. Ili Lazareve mošti, uoči ratova... Da “spomenik” ide od manastira do manastira, kao saborska atrakcija, na radost “zdrave” mladeži i patriotskih medija iz Srbije koji bi svakodnevno objavljivali satnicu i mapu puta. Uostalom, ako oni to predstave kao kulturno umjetničku akciju, neće im se “dušmani sladiti” kad ga skidaju, a bronzani vojvoda možda završi i na Vučićevoj EXPO 2027, sjećate se gdje će Kinezi i Željko Mitrović predstaviti, kako je Vučić odavno najavio, leteće automobile. Tako da bi možda i vojvoda Đurišić mogao da postane - leteći spomenik. Ili, kako ga vladike u CG opisuju - novi superheroj, zapravo supervojvoda... A Metodije kao vladika-padobranac da ga u letu pazi i nadgleda. I posipa svetom vodicom. Leteći cirkus Metodija i pajtosa.
Kako je neobično kada se zločinci vraćaju u nekoj vrsti ciklične izdaje, stalnog oživljavanja zločina. Jer ne podižu Metodije i njegovi batinaši spomenik građaninu P. Đ, nekadašnjem oficiru, oni sasvim izvjesno, podižu spomenik njegovom zločinu, svim strahotama koje je radio i podstrekivao druge da rade. To je suština.
Zahvaljujući takvoj upotrebi jedne istorijske utvare - Đurišić je i danas kvisling, opet iz sve snage radi protiv Crne Gore...
Zanimljivo je kako se ista politička (i nacionalna) svijest ukazuje na različite načine: u Crnoj Gori tuku novinare, a u Srbiji sve, bez razlike, uključujući i žene. Dio crnogorske aktuelne vlasti gleda u srpskog diktatora, kao u boga. (Neka im je bog u pomoć.) Ako im je to politički ideal, a Metodije duhovni vodič, onda je sve jasno, da jasnije ne može biti.
Izgleda da se ubrzano mijenja religijska slika današnje Crne Gore. Pravoslavnog hrišćanstva je sve manje, ubrzano nestaje na račun “metodista”...
Bonus video:
