Nema ničeg neobičnog u tome da poznate ličnosti, a naročito ambiciozni muškarci, pokreću kampanje kako bi se domogli Nobelove nagrade. To rade naučnici, ekonomisti, pa čak i pjesnici. Ali svijet još nikada nije imao prilike da posmatra tako drsku i toliko neubjedljivu kampanju kao što je ona Donalda Trampa koji polaže pravo upravo na Nobelovu nagradu za mir.
Nobelova nagrada za mir je najprestižnije globalno priznanje za obnavljanje ili učvršćivanje mira. Njene laureate bira odbor uglednih Norvežana, čiji sastav odobrava norveški parlament. Teško je i zamisliti da bi se oni mogli povesti za Trampom i povjerovati da zaslužuje da bude izabran.
Evo samo jednog razloga: Tramp, u svakoj prilici, ponižava i izdaje Evropu, čiji je i Norveška dio. Više puta je prijetio da će "prisvojiti" Grenland - autonomnu teritoriju u sastavu Danske, koja je susjed Norveške. Njegova opsesija je i slabljenje NATO-a (u kojem, opet, učestvuje i Norveška). Tramp se divi autoritarnom lideru odgovornom za najveći kopneni rat u Evropi još od Drugog svjetskog rata, dok prema predsjedniku zemlje koja se brani pokazuje otvoreni i neskriveni prezir.
Tramp, čini se, ima posebnu sklonost da staje u odbranu autoritarnih lidera. Nedavno je uveo visoke carine protiv Brazila, želeći da kazni tu zemlju zbog pokušaja da pozove bivšeg predsjednika Žaira Bolsonara na odgovornost za podsticanje neuspjelog (i Trampom inspirisanog) državnog udara iz 2022. godine. On nepokolebljivo podržava izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, iako ovaj pojačava brutalne napade na Gazu, zabijajući posljednji ekser u kovčeg sporazuma iz Osla - najvećeg diplomatskog dostignuća Norveške u proteklih pola vijeka.
Iako sporazumi iz Osla nisu direktno predviđali uspostavljanje buduće palestinske države pored Izraela, oni jesu postavili temelje za rješenje zasnovano na principu dvije države: stvorene su palestinske institucije sa samoupravom na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. A sada, pored razaranja Gaze i izgladnjivanja njenog stanovništva, Izrael odobrava novi projekat izgradnje naselja na Zapadnoj obali, čime se faktički blokira mogućnost stvaranja palestinske države. Tramp, međutim, ne samo da brani Netanjahuove postupke, već i kažnjava njegove kritičare, među kojima je i sama - Norveška.
Unutar Amerike, Tramp svojim ponašanjem pokazuje jednaki prezir prema dijalogu i pomirenju. Izvještavano je da je tokom prvog predsjedničkog mandata pitao generala Marka Milija, predsjednika Združenog generalštaba, da li vojnici koje je pozvao u Vašington mogu da pucaju demonstrantima u noge. A danas šalje jedinice Nacionalne garde u američke gradove u kojima ih niko ne traži i u kojima im se niko ne raduje. Pored toga, Tramp naređuje hapšenje i deportaciju tražilaca azila, legalnih imigranata, pa čak i građana SAD (uključujući djecu), i to bez poštovanja odgovarajućih procedura.
Da, u Trampovom svijetu, u kome se pozivanje na odgovornost proglašava "lovom na vještice", u kom se činjenice odbacuju kao izmišljotine, a laž je neprekidna, može se dogoditi bukvalno bilo šta. Već gledamo kako jedan po jedan svjetski lider počinje da puzi pred Trampom i kapitulira pred njegovim prijetnjama. Uz to, on je već nominovan za željenu Nobelovu nagradu. To su učinili Pakistan - zemlja koju je teško nazvati svjetionikom mira - i Kambodža, kojom vlada još jedan autoritarni lider kakvim se Tramp inače divi.
Ipak, Nobelov komitet nisu prevarile ni grotesknije pretenzije na mirotvorstvo od onih koje iznosi Tramp. Godine 1939. dvanaest poslanika švedskog parlamenta nominovalo je tadašnjeg britanskog premijera Nevila Čemberlena za Nobelovu nagradu za mir, zbog njegove uloge u pregovorima o Minhenskom sporazumu sa Adolfom Hitlerom, godinu dana ranije. Na kraju je Nobelov komitet odlučio da te godine nagradu ne dodijeli nikome.
To je bila pronicljiva odluka: Čemberlenov sporazum dao je "zeleno svjetlo" nacističkom režimu za aneksiju Sudetske oblasti u Čehoslovačkoj i samo je dodatno ohrabrio Hitlera, koji je ubrzo pokrenuo blickrig protiv drugih demokratskih zemalja Evrope. Ironično je što Tramp smatra da su njegove najveće šanse za Nobelovu nagradu za mir povezane s "mirovnim" sporazumom u minhenskom stilu, kojim bi Ukrajina bila primorana da ustupi dio svoje suverene teritorije Rusiji - a Rusija se, naravno, teško može zadovoljiti dok potpuno ne podredi susjednu zemlju.
Za razliku od Trampa, Nobelov komitet će vjerovatno stati na stranu protivnika autoritarizma, a ne njegovih pobornika. Godine 2010. nagradu za mir dobio je kineski disident, zatvorenik, Liu Sjaobo, zbog svoje "duge i nenasilne borbe za osnovna ljudska prava u Kini". Kineske vlasti osudile su ovu odluku, pa su odnosi Kine i Norveške dugo bili narušeni, ali je Nobelov komitet ostao dosljedan svojim principima. Dodjela Nobelove nagrade Trampu za podsticanje razaranja Ukrajine bila bi upravo suprotan signal: potencijalno bi dala dodatno samopouzdanje predsjedniku Kine Siju Đinpingu da izvrši invaziju na Tajvan.
Zašto bi Tramp uopšte želio Nobelovu nagradu za mir, ako tako otvoreno prezire principe (i mukotrpan rad) mirotvorstva? Najvjerovatniji odgovor - zato što tu nagradu ima Barak Obama. Kada je riječ o prvom crnom predsjedniku Amerike, Trampova sitničavost i zloba nemaju granica - od širenja laži da je Obama rođen van SAD, do optužbi za izdaju države. Ali Obama je Nobelov laureat, a Tramp nije, i to za njega postaje nepodnošljivo.
Treba priznati i da nije sasvim jasno za šta je Obami uopšte dodijeljena nagrada. Dobio ju je 2009. godine, samo nekoliko mjeseci po stupanju na dužnost, kada je jedino stvarno dostignuće predsjednika bilo pružanje nade kroz visoko stilizovane govore. Nagrada je vjerovatno dodijeljena prije svega zato što je Obama bio sušta suprotnost svom prethodniku, Džordžu Bušu mlađem, koji je 2003. godine ušao u Irak pozivajući se na lažne tvrdnje da Sadam Husein posjeduje oružje masovnog uništenja.
Ali, ako je Nobelova nagrada za mir za Obamu bila preuranjena, nagrada za Trampa bila bi parodija. A ako bi mu, na neki način, pošlo za rukom da je dobije, Nobelova nagrada bi se pretvorila u vic.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
