U novembru 2022. upozorili smo da bi pretvaranje ruskog rata protiv Ukrajine u “zamrznuti sukob” značilo poraz za Ukrajinu i demokratski svijet. Nažalost, ova se poenta često gubi iz vida. Oni koji o tome izvještavaju u medijima ili se politički zalažu za obuzdavanje rata propuštaju da vide širu sliku: Rusija već vodi rat protiv Zapada drugim sredstvima - uključujući kroz političko uplitanje, dezinformacije i sabotaže.
Kremlj nije pokazao nikakvo iskreno interesovanje za mir ili prekid vatre u ratu koji je sam započeo, jer njegovi ciljevi nisu promijenjeni. Želi da uništi Ukrajinu kao državu i Ukrajince kao nacionalni identitet. Zato ruski državni mediji i dalje objavljuju komentare sa naslovima poput: “Nema drugog izlaza. Niko u Ukrajini ne treba da ostane živ.” Suočeni s takvim genocidnim ambicijama, čak ni ustupanje ukrajinske teritorije neće zaustaviti rat. Putinova stalna priča o pregovorima ima jedan cilj: smanjenje međunarodne podrške Ukrajini i demoralisanje ukrajinskog društva stvaranjem lažnih nada. Ako ljudi počnu da vjeruju da bi uskoro mogao uslijediti prekid vatre, počeće i da se pitaju da li Ukrajini zaista treba još oružja i da li vrijedi priključivati se vojsci. Trebalo je do sada da bude jasno da je jedini Putinov cilj u održavanju nade u diplomatiju - da zamuti vodu.
Do sada ove godine zvanična ukrajinska delegacija sastala se tri puta sa ruskom delegacijom u Istanbulu; američki predsjednik Donald Tramp pozvao je Putina telefonom više od deset puta i dočekao ga na crvenom tepihu na Aljasci; a Stiv Vitkof, građevinski magnat bez diplomatskog iskustva, redovno je posjećivao Moskvu kao Trampov specijalni izaslanik (obično se oslanjajući na prevodioce iz Kremlja i bez prisustva američkih zvaničnika koji vode bilješke).
Rezultati govore sami za sebe. Rusija nastavlja da granatira ukrajinske gradove i pojačava napade na frontu. Povećava vojnu proizvodnju, mobiliše nove ljude koji postaju topovsko meso i dobija još oružja i ljudstva iz Sjeverne Koreje. Takođe nastavlja da se miješa u evropske izbore. Ako uspije da instalira još neliberalnih rusofila poput mađarskog premijera Viktora Orbana, oslabiće zapadne demokratije i umanjiti podršku Ukrajini.
Dimna zavjesa pojmom “pregovori” ne smije nikoga zavarati. Rusija, uz podršku Kine, Sjeverne Koreje i Irana, nastaviće vojnu agresiju na Ukrajinu. A kada Kina i Rusija utvrde da je NATO dovoljno oslabljen, napašće i druge zemlje. Što više ustupaka Putin dobije (npr. ukidanje nekih sankcija ili odlaganje isporuke oružja Ukrajini), ovo će se brže desiti.
Sramotni samit na Aljasci približio je Putina ostvarenju sna o “Jalti 2”, u kojem kineski predsjednik Si Đinping, Tramp i on parčaju svijet u sfere uticaja. A dok se prazne priče nastavljaju, Ukrajinci koji su ostali na okupiranim teritorijama moraju da podnose nepodnošljivo. U pokušaju da kvantifikuju rezultate varvarske vladavine Rusije, Freedom House dodijelio je ovim teritorijama vrijednost od -1 na svojoj ljestvici od maksimalnih 100 poena o pravima i slobodama.
Među svojim mnogobrojnim zvjerstvima, ruske snage brutalizovale su i ubijale ukrajinske novinare koji su pokušavali da istraže mučenja, nezakonita pritvaranja i druge zločine protiv čovječnosti na okupiranima teritorijama. Nesposobne i korumpirane okupacione vlasti dopustile su da infrastruktura propada. Stanovništvo Donjecka i Marijupolja suočava se s rastućom krizom u snabdijevanju vodom, a napušteni rudnici uglja zagađuju podzemne vode i prijete da učine ogromne teritorije nenaseljivim. Ova zona bezakonja i ekološke katastrofe samo će se proširiti ako se Ukrajina prisili da ustupi još teritorija Rusiji.
Putinov krajnji cilj je rušenje posthladnoratovskog međunarodnog poretka - i taj proces je već počeo. Jedini put ka stabilnosti i bezbjednosti sada jeste da Rusija bude odlučno poražena u Ukrajini. Neće biti trajnog mira dok njeni lideri ne budu izvedeni pred pravdu i dok ruski narod ne shvati da ne može jednostavno ubijati druge po hiru tiranina.
Oni koji misle da je nemoguće poraziti Rusiju treba da se sjete da je Sovjetski Savez bio daleko moćniji od Putinove umišljene imperije, a ipak je poražen u Avganistanu 1989. i u Prvom čečenskom ratu 1996. Skorije, Rusija nije uspjela da zaštiti saveznike u Iranu i Siriji kada su bili napadnuti. Naprotiv, kada je Kremlj obustavio svoje “mirovne” napore, Jermenija i Azerbejdžan su uspjeli da potpišu mirovni sporazum. U ovim posljednjim slučajevima, angažovanje u Ukrajini previše je iscrpjelo ruske vojne resurse. Štaviše, postoje mnogi znaci da ruska ratna ekonomija gubi snagu. Nažalost, teško da je Tramp jedini koji želi da pravi teritorijalne ustupke na račun Ukrajine, nadajući se povratku starog statusa kvo. Svi koji zagovaraju ovaj pristup moraju shvatiti da ne može biti povratka nazad.
Približavamo se tački sa samo dve opcije. Prva je da Rusija bude poražena, što zahtijeva da Zapad uvede oštrije sankcije i zadovolji potrebe Ukrajine za oružjem. Druga je poraz demokratije, ispunjenje sna Staljina i Putina o pokoravanju Evrope. U prvom scenariju, Evropljani će morati da se odreknu dijela svog blagostanja. U drugom, izgubiće sve.
Jurij Gorodničenko je profesor ekonomije na Univerzitetu Kalifornije, Berkli, Mats Markuson je penzionisani zvaničnik Evropske komisije, a Ilona Sologub je urednica VoxUkraine.
Bonus video:
