Uputi li se čovjek od Leskovca prema Lebanu, naići će na mjesta zanimljivih imena: Pertate, Bošnjace, Ždeglovo. Samo za Bošnjace postoji lokalna predaja o porijeklu imena - doseljavanje četiri brata iz Bosne. A značenja i porijeklo imena sela kao što su Pertate i Ždeglovo prekriva polumrak minulih milenijuma. Moja saputnica koja je odrasla u ovim krajevima kaže da postoji izreka koja glasi: Nesam iz Ždeglovo. U slobodnom prevodu - nisam pao s Marsa.
Okolina kojom se vozimo je brežuljkasta. Istorijski izvori hvale vinogradarski kraj. Gdje se đedoše vinogradi? Poslije dvadesetak kilometara prolazimo kroz Lebane. Varoš lijepog imena je ovaj put samo prolazna stanica. Nekoliko kilometara dalje je naš cilj - Caričin grad.
Ovdašnji narod od vajkada plete svoje priče oko grada koji je ušao u istoriju kao Justinijana Prima. Justinijan, romejski car, podigao ga je prije 15 vjekova usred ničega, u svom rodnom kraju. Jedna od priča ima svoju tragičnu ljepotu. Car je obećao ruku ćerke Teodore onome ko uspije da dovede vodu u njegov grad. Naočit svinjar je bio najvještiji. Car je prekršio obećanje, nije dao princezu za svinjara. Ali dvoje mladih se zagledali i odlučili da pobjegnu. Tamo gdje im je u bijegu konj počeo ćopati napravili su neku vrstu štule od drveta da pomognu životinji. Tu je danas selo Štule. Konj je nedaleko od tog mjesta počeo da se gega. Tu je mjesto Geglja.
Kada su stigli u Lebane, htjeli su da se odmore i nešto objeduju. Uplašenu carevi podanici nisu smjeli da ih usluže, bojeći se carevog gnjeva. Njihov odgovor - leba ne - ostaće ovjekovječen u imenu varoši.
Careva potjera je sustigla bjegunce, svinjara je to koštalo glave. A careva ćerka je svisnula od tuge. Svinjarski Romeo i carska Julija su tako ostali zapamćeni u legendi kao ljubavnici koji umiru gladni hljeba i ljubavi.
Centar za posjetioce Caričinog grada je svega sedam kilometara udaljen od Lebana. Na prostranom parkingu je tek nekoliko automobila. Ovde je sve novo, posjetioci mogu da koriste usluge Centra od prošle godine.
Konferenciona sala, amfiteatar, radnja sa suvenirima, sve je na svom mjestu. Tu je i izložbeni prostor sa replikama predmeta pronađenih u Caričinom gradu, koji se nalazi iznad ovog kompleksa.
Već je toplo, docni avgust nema namjeru da popusti svoj vreli zagrljaj. Čeka nas pješačenje uzbrdicom. Pitam se kako je bila organizovana logistika za grad koji je funkcionisao kao utvrđenje na brijegu.
Carsko nasljeđe
Justinijan je rođen 482. u selu Taurision. Docnije će ući u hronike kao jedan od najvećih vladara čovječanstva Justinijan I. Ranije su smatrali da je njegovo rodno mjesto kod Skoplja. Ta hipoteza je naučno klimava, jer je taj arheološki lokalitet bio urbanizovan mnogo prije Justinijana. A on je tek za svog života obično selo u kojem je rođen pretvorio u tvrđavu, da bi docnije u njegovoj blizini izgradio poznoantički grad.
Prema ostacima tog grada se upravo penjemo lijepo uređenom pješačkom stazom.
Taj uspon je dobar za razmišljanje. Ovdje, gdje se obronci planine Radan spuštaju ka Leskovačkom polju, na prostoru koji su omeđile Svinjarička i Caričinska rijeka, zapravo potoci, nastalo je jedno od čuda Justinijanovog doba. Grad koji je nikao ni iz čega.
Jedva čekam da vidim to što je od njega ostalo. Hroničar Jovan Antiohijski je u 7. vijeku ostavio svjedočanstvo da se carevo rodno selo i novi grad nalaze u širem području Naisusa, današnjeg Niša, u blizini tvrđave Bederijane. A sam Justinijan je 535. godine ostavio zapis da se Justinijana Prima nalazi u Mediteranskoj Dakiji, rimskoj provinciji čije je sjedište bila današnja Sofija, a drugi po važnosti grad bio je Niš.
Stižemo na bivše kapije grada. Njih sada čuva čovjek koji prodaje karte. Kaže nam da je gornji desni dio, Akropolj, zapravo srce grada. Fotografije koje su napravili dronovi pokazuju Caričin grad sa jasnim obrisima u pejzažu koji podsjećaju na teniski reket sa nešto debljom drškom. Uputili smo se ka njoj. Pri vrhu popločane staze ostajemo bez daha. Što zbog vrućine, što zbog pogleda koji nam se nudi.
Prvi zapis o Caričinom gradu u oslobođenoj Srbiji ostavio je 1880. Mita Rakić, njemački student, srpski književnik, političar i ekonomista u listu Otadžbina. Inače Mita je prvi preveo Jadnike Viktora Igoa, i to je ostao jedini prevod tog djela na srpski do Drugog svjetskog rata. Mita je pored niza zasluga imao i tu da je bio otac poznatog srpskog pjesnika Milana Rakića.
Trideset i dvije godine posle članka u Otadžbini arheološka istraživanja na ovom mjestu počinje istoričar umjetnosti i arheolog Vladimir Petković. On je prvi na osnovu mozaika, istorijskih izvora i stanja na terenu iznio pretpostavku da ove ruševine jesu ostaci slavnog Justinijanovog grada. Dvadeseti vijek nije bio naklonjen finim stvarima kao što je istraživanje rimske prošlosti. Dva svjetska rata usporavaju proces. Ipak, od 1936. do 1940. otkriven je kompleks Akropolja sa bedemima, kulama, istočnom kapijom, Episkopskom bazilikom, krstionicom, Episkopskom palatom. Veliki broj građevina ukazivao je na izuzetan značaj lokaliteta.
Teodorin grozd
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije decenijama su istraživani dio po dio grada. Postaju vidljive sakralne građevine, spomenici profanog karaktera, stambene zgrade Donjeg grada, kao i kuće izvan naselja opasanog bedemima. Treći put je ratno vrijeme stalo na put arheologiji početkom devedesetih.
Sjećam se svog boravka u Efesu, šetnje Afrodizijom ili Hijerapolisom. Turska jedva da može da se odbrani od posjetilaca koji žele da vide antičko i helenističko nasljeđe. Ovdje danas nema nikoga. Ali zato je predio bolno lijep. Neko je pomogao čokotima da rode usred ruševina. Mala parcela i grožđe u kojem uvek vidim ideju budućeg vina, dakle novog života, usred opustjelog, nekada blistavog grada.
Zrno po zrno, jedemo grožđe niklo iz davnog Justinijanovog sna. Njegov slatko-kiselkasti ukus postaje naročit zbog misli da je nečija ruka prije petnaest vjekova sličnim pokretom ubrala sličan grozd. Zaobilazimo poneku džombu, zagubimo se u ponekom lavirintu, pa se vratimo nazad. Tabla pored ruševine nam govori da smo usred glavne bazilike. Caričin grad je bio središte Arhiepiskopije Justinijana Prima, koja je imala nadležnost nad dobrim dijelom današnje Srbije, Bugarske, Sjeverne Makedonije, Albanije i Crne Gore. Pitam se gdje je bio oltar. Padne mi na pamet stih jednog srpskog pjesnika:
Molio sam se za ovaj grad.
Uslišene su molitve neprijatelja.
Slava i sjaj grada trajali su kratko. Početkom sedmog vijeka, ni sto godina od osnivanja, grad su opustošili naši preci. Slom romejske civilizacije koja se povukla na jug bio je do te mjere sveobuhvatan, da su ruševine prepuštene svojoj sudbini. Njihova zla kob je ujedno i njihova sreća. Tu niko više nije gradio. Pa je zaborav sačuvao ostatke grada za arheologe.
Teško mi je da u predejlu sa lijepim drvetom nasred puta zamislim živu metropolu. Ova ljepota dobija svoju sjetnu stranu kada pomislim da je nikla iz potpunog sloma jedne ideje.
Grad kao poklon zavičaju
Ko je bio čovjek koji je osnovao grad? Po svemu što znamo, Justinijan je sin seljaka iz ovih krajeva. Jedni njegovo rodno selo vide nadomak Caričinog grada. Drugi smatraju da je negdje kod Bojnika. Justinian je dokaz da je društvena propustljivost elite preduslov za velika djela.
Vjerovatno najznačajnija građevina hrišćanske civilizacije, carigradska Aja Sofija, nastala je za njegove vladavine. Istorijski izvori vele da je romejski car, prvi put stupivši pod moćnu kupolu Svete Mudrosti, rekao: “Solomone, nadmašio sam te”. Njegove riječi su bile upućene biblijskom trećem kralju Izraela i graditelju hrama u Jeruslemu.
Justinijan je obnovio Rimsko carstvo sve do Španije. Ta obnova neće biti trajna. Varvari sa sjevera i sa istoka razoriće dobar dio carstva. Sudbina ovog mjesta na kojem razmišljam o Justinijanu, dječaku koji je gledao ista ova pobrežja i planinu Radan spram horizonta, biće simbol sudbine carskog Ilirikuma.
Naš maternji jezik nastao je iz jezika hordi koje su u talasima nasrtale na zidine Justinijane Prime sve dok nisu grad pretvorili u bezljudne ruševine. Divljenje spram onoga što su uništili naši preci naučiće mnogo kasnije, ulazeći u romejski civilizacijski krug.
Justinijan je za života kodifikovao rimsko pravo stvorivši monumentalnu pravnu građevinu za koju se ispostavilo da će nadživjeti sva carstva i mnoge utvrđene gradove, da bi postala temelj pravne filozofije savremenog svijeta.
Ipak, postoji tačka u kojoj ovaj izuzetan vladar nije ni ktitor ni obnovitelj već - uništitelj hiljadugodišnje misaone tradicije, jednako suštinske za Evropu kao što su to i rimsko pravo ili hrišćanstvo. Godina 529. Justinijan ukida sve filozofske škole u Atini, pa i Platonovu Akademiju. Taj čin je označio kraj antike. Nje će se opet sjetiti tek renesansa.
Zato Justinijana Prima ima desetak crkvenih građevina, ali ne i pozorište. Grad nije nastajao oko antičke agore, crkve nisu bile prenamijenjeni antički hramovi. Justinijana Prima je hrišćansko-romejski koncept nastao na razmeđu epoha.
Pri odlasku sa lokaliteta još jednom se penjemo na bivšu kulu. Justinijana su nazvali i “posljednji Rimljanin”. Zamišljam taj prizor. Talasastim padinama dolaze bezbrojni mladi ratnici željni slave i plijena. Da li je zebnja bila to što su osjetili posljednji Justinijanovi Rimljani prije nego što su napustili grad?
Teodorina šnicla
Vraćamo se u “vizitorski centar” - izraz se odomaćio na mrežama. Pitam se zašto se srpski jezik povinuje tuđicama. Vizitor valjda zvuči važnije od obične reči posjetilac.
Ručamo u restoranu, koji je lijepo uređen. Jelovnik nudi Teodorinu i Justinijanovu šniclu. Ne naručujemo ni jedno ni drugo već gurmansku pljeskavicu. Mada je konobar pomalo mrzovoljan, gurmanska pljeskavica pokazuje da blizina Leskovca drži umjetnost skare na visokom nivou.
Ime sa jelovnika podsjeća nas na to da Justinijan vjerovatno ne bi bio to što jeste da nije sreo bivšu prostitutku, cirkusku pantomimičarku preobraćenu u hrišćanku, Teodoru. Dvije decenije bila je najvažnija Justinijanova savjetnica. Carica koja je poznavala puls prostog naroda.
Nju kao sveticu poštuju orijentalno-pravoslavne crkve. U pravoslavnom kalendaru njen muž ima status sveca. Srpska pravoslavna crkva ga još uvek smatra Srbinom po imenu Upravda. Ali vratimo se Teodori.
Po njoj je nazvan centar za posjetioce pored Justinijanovog grada, po njoj su nazvani i šnicla na jelovniku i restoran, a da malo ko zna kakav je mučan put prešla ta žena od javnih kuća do carskog purpura. Ljubav “posljednjeg Rimljanina” i bivše kurtizane postala za nekoliko decenija temelj obnove jednog posrnulog svjetskog carstva. Justinijan je isposlovao promjenu zakona koji sprečava brakove visokog plemstva i glumica, koje su tada posmatrane kao nemoralne žene.
Justinijanu i Teodori je bilo dozvoljeno to što narodna priča nije dala svinjaru i carevoj ćerki. Da se pomiješa visoko i nisko. Pokazalo se da je to dobitnička legura. Ko zna, da je neko poput svinjara bio zapovjednik odbrane, možda Justinijana Prima nikada ne bi pala.
Možda bi se ovdje umjesto ruševina nalazio grad veći od Niša ili Skoplja. Ovako, grad je ostao nedosanjan Justinijanov san.
Bonus video:
