“Moje ime je Spajić. Milojko Spajić...”
Bio je to odista poseban dan. Gotovo praznična atmosfera: kao da se sam Bond ukazao u Crnoj Gori.
Aktuelni premijer kao i prethodnik mu Dritan sa formulom jedan, ispunjava dječački san. Srijeće se sa čelnikom najslavnije i najopjevanije tajne službe na svijetu. (I najpismenije sudeći po piscima koji su radili za ovu službu - od Somerseta Moma i Lorensa Darela do Grejema Grina i Le Karea. Samo što nisu kao ovi jugoslovenski olajavali kolege, nego su pisali izvještaje po egzotičnim geografijama.)
Dok je razgovarao sa visokim obavještajnim funkcionerom možda je Miki pomislio da ga je stvorio Le Kare, a ne Zdravko Krivokapić. To je već razlog da budete bolje raspoloženi.
Nije naivna ta crnogorska mitologija i mitologizovanje velikih tajnih službi i njihovih djelatnika. Studija da se napiše. Naučno-humoristička, ako je moguće. Prosječan Crnogorac iskreno misli da je veći podvig raditi za KGB nego dobiti Nobelovu nagradu za fiziku.
Ipak, možda je najbolje prirodu premijerovog susreta sagledati kroz objavljeno Vladino saopštenje. Kako je, dakle, on sam objasnio susret i njegov smisao.
Ispraznost političkih saopštenja je poznata, moglo bi se reći i poslovična stvar, ali, ipak, pročitajte ovo, ako možete, bar dva puta: “Razmijenjene su ideje i inicijative koje će doprinijeti produbljivanju prijateljstva i zajedničkom razvoju, sa ciljem izgradnje stabilnijeg i prosperitetnijeg partnerstva za budućnost.”
U najkraćem - blago nama.
Jednako bi se moglo odnositi na susret turističkih radnika, uzgajivača orhideja, boćara, poštara Britanije i Crne Gore, kao i na susret premijera i ser Ričarda Mura, šefa SIS Ujedinjenog kraljevstva. (Možda je Spajki, žanrovski sasvim ispravno, očekivao Rodžera Mura?)
Koji je smisao ovakvih saopštenja? Mazanje očiju, ili stvaranje iluzije o nekom važnom susretu... Gdje se, kakva divota, razmjenjuju ideje o prijateljstvu.
Vole ovdašnji političari da se nađu na atraktivnim mjestima i da se sretnu sa viđenim ljudima, na onim adresama koje su tzv. običnom čovjeku nedohvatljive, valjda im to onda služi u jednostavoj psihološkoj igri samoobmanjivanja, da povjeruju da su i oni sami posebni, baš kao ta mjesta gdje se oni, je li, tako prirodno i udobno osjećaju.
Ponekad mi izgleda da je sa političke margine čitava jedna Crna Gora uskočila u tračnice omrznutog DPS-a i čak izgleda da se njima taj vozić sreće sviđa još i više nego onima nekadašnjima. Koji nema što da se ljute ili dižu nos. Crnu Goru u kojoj je moguća ovakva vlast i ovakva politička elita napravio je upravo DPS. Zato se nije čuditi kad shvatite da je golem dio sadašnjih prvorednih političkih pojava počinjao u zadnjim redovima DPS-a, i nije da im se to ne vidi. U psihologiji, ne u biografiji. To su valjda već - očistili.
A gdje je u svemu tome Spajić? Na pravom mjestu, naravno. (Kao i uvijek). Razgovara sa Bondom. (Kad je vidio da dolazi samo R. Mur, pitao je a gdje su Koneri i ostali.)
Kao što je Bond čovjek fikcije to je jednako - paradoksalno, ali možda i više - i crnogorski premijer.
On, naime, kao i Bond, stalno obitava u fikciji. Jer, premijer uživo ne gleda ministre, Mandiću ne smije da pisne, Crna Gora puca po (nacionalnim) šavovima, nekome odgovara da se pravi parodija od države, ali on samo frenetično objavljuje da će biti bolje, da je već bolje, zar ne vidite... Naravno - i to je fikcija. Kao i one slavne brojke o kojima je govorio u kontekstu zarada i penzija.
Bond iz našeg sokaka... Premijer, princ fikcije.
Uostalom, ako vam se problemi u Crnoj Gori učine preveliki, ako vas pritisne neumoljiva logika ili faktografija, slova i brojke, uvijek imate rješenje.
“Izvinite molim vas, na liniji je šef MI6...”
“Onaj Mur?”
“Meni je on najbolji Bond”, reče premijer uz osmijeh.
Bonus video:
