Amerika poslije izbora

Jedna sintagma u javnosti obilježila je posljednje izbore u Americi - “plavi cunami”. To što se Amerika probudila u plavom, odnosno pobjeda opozicione Demokratske stranke, mnogi su protumačili kao “cunami demokratije”.

Da li su izborni rezultati potvrdili da je “Amerika ponovo velika”, sada uz upotrebu ovog slogana od strane opozicije? Ili i ostaju velike neizvjesnosti u pogledu daljih političkih, ekonomskih i kulturnih procesa u Americi?

Treba imati u vidu da plava i crvena Amerika zajedno čine jednu Ameriku. I jedni i drugi, svi potomci, bliži ili dalji, emigranata, iskreno će reći: “Svi smo mi Amerika”. I to jeste jedan od stubova američke nacije.

VITALNOST AMERIČKE DEMOKRATIJE

Jedna od bazičnih karakteristika američke demokratije jeste i postojanje antitijela koja omogućavaju njeno očuvanje i obnavljanje. Ona su najpotrebnija upravo onda kada je demokratija ugrožena.

Ta zaštitna antitijela prije svega su institucionalna, mada se sve ne završava na institucijama. Povodom posljednjih izbornih rezultata može se, u određenoj mjeri, govoriti i o reakciji demokratske svijesti i političke kulture, koje su se pokrenule kao otpor autokratskom stilu vođenja zemlje.

Institut midterm elections, odnosno izbora na polovini predsjedničkog mandata (međuizbora), pored temeljnog principa podjele vlasti, predstavlja jednu od značajnih tekovina američke institucionalne demokratije.

Tradicija američkih međuizbora traje od kraja XVIII vijeka.

I to kroz burnu istoriju zemlje, obilježenu pobjedama demokratije, ali ne uvijek i samo njima. Bilo je i pucnjave u političkom životu, sa tragičnim epilozima u kojima su i američki predsjednici bili mete atentata. Od Abrahama Linkolna do Džona Kenedija.

Samo pet dana nakon što se general Konfederacije Robert E. Li predao, čime je praktično okončan američki građanski rat, atentator je 14. aprila 1865. u pozorištu pucao na predsjednika Linkolna, koji je narednog dana podlegao ranama.

Predsjednik Teodor Ruzvelt za dlaku je preživio atentat 1912. godine, kada je bio predsjednički kandidat.

Uostalom, upravo je Ruzvelt prvi put preuzeo predsjedničku dužnost 1901, nakon ubistva svog prethodnika, predsjednika Vilijama Mekinlija. Ova tragična istorija nastavljena je ubistvom predsjednika Kenedija 1963. godine.

Paralelno s mračnim epizodama američke javne i političke scene, američka demokratija izgradila je snažne institucionalne mehanizme samoodbrane.

Među njima je i princip checks and balances, odnosno sistem kočnica i ravnoteže, osmišljen da spriječi koncentraciju moći i autokratsko vladanje. Jedan od takvih mehanizama, utemeljen i u Ustavu zemlje, jesu upravo izbori na polovini predsjedničkog mandata.

Treba ponoviti da je ovakav sistem nastao zahvaljujući snažnim istorijskim vizijama i odanosti demokratskim principima Džefersona, Hamiltona, Medisona, Adamsa i drugih velikih ličnosti iz osnivačke epohe američke države.

TRAMP SE NASUKAO U ORMUZU - ILI DRUGI UZROCI BRODOLOMA

Vraćajući se posljednjim izborima i pokušavajući da im pristupimo realistički, bez mnogo slogana i metafora, riječ je o još jednom izbornom miješanju karata u pedeset američkih država, među različitim socijalnim grupama, ekonomskim klasama, etničkim zajednicama i geografskim područjima.

Na posljednjim izborima, održanim 3. novembra, pobijedila je opoziciona Demokratska stranka, osvojivši većinu u oba doma Kongresa - Predstavničkom domu i Senatu.

Ostaje činjenica da je u prošlosti opozicija na izborima midterm gotovo uvijek poboljšavala svoje pozicije. U novijoj istoriji i Obama je izgubio međuizbore.

Međutim, ovoga puta poraz predsjednika i republikanaca bio je više nego ubjedljiv.

Nije mali broj onih koji ove izbore nazivaju debaklom Trampa. Republikanci odavno nijesu zabilježili ovako slab izborni rezultat. Posljednji put sličan težak poraz doživjeli su 1974. godine, kada se glasalo svega nekoliko mjeseci nakon Niksonove ostavke zbog afere Votergejt.

Već se postavlja pitanje da li će se Republikanska stranka oporaviti od ovog poraza do predsjedničkih izbora 2028. Ima se utisak da dva u ovom trenutku moguća kandidata za buduće vođstvo stranke, Vens i Rubio, već prave početne manevre kako bi republikanci izašli iz lošeg nasljeđa novembarskih izbora. Potpredsjednik Vens požurio je da objasni da je poraz posljedica pogrešne odluke da se uđe u rat sa Iranom.

Po svemu sudeći Tramp se nasukao u Ormuzu. Međutim, brodolom je imao i druge uzroke.

Među mnogim pitanjima koja se postavljaju nakon ovih izbora jeste i sljedeće: da li je riječ o velikoj pobjedi nove, konsolidovane Demokratske partije ili o velikom porazu Trampa? Većina smatra da je u pitanju ovo drugo.

Izbori su bili svojevrstan referendum o Trampu. Tome je doprinio i sam predsjednik porukom biračima uoči izbora: “Na glasačkom listiću vidite mene.” Istina, nakon saopštavanja rezultata pokušao je da pronađe opravdanje, objašnjavajući da bi rezultat bio mnogo bolji da na listićima nije bilo njegovog imena, već imena drugih kandidata.

Međutim, objašnjenja rezultata, odnosno Trampovog poraza, nijesu naročito komplikovana.

Među brojnim obećanjima koja je Tramp dao prije dvije godine, dva su bila najvažnija: poboljšanje ekonomskog standarda građana i neučestvovanje u ratovima daleko od Amerike, koji je skupo koštaju.

Nije ispunjeno ni jedno ni drugo.

Amerika je ponovo lako ušla u ratove s problematičnim motivima i još problematičnijim ishodima.

Objašnjenja poraza svode se, prije svega, na činjenicu da je građanima znatno poskupjelo gorivo. Ili, nešto šire - umjesto obećanog poboljšanja životnih uslova dogodili su se pad standarda, rast inflacije i poskupljenje goriva.

Kada se građani, odnosno birači, kritički odnose prema američkom ulasku u rat sa Iranom, oni to ne čine prvenstveno zbog kršenja međunarodnog prava, već zbog poskupljenja goriva. Ekonomija ostaje ubjedljivo na prvom mjestu kada je riječ o pitanjima koja najviše interesuju američke građane.

Prema istraživanjima američkog javnog mnjenja, najvažnija pitanja koja opredjeljuju građane na izborima jesu sljedeća: ekonomija sa 39 odsto, zatim demokratija na unutrašnjem planu sa 32 odsto, migracije sa 14 odsto i spoljna politika sa 4 odsto. Demokratija se ovdje prvenstveno odnosi na funkcionisanje pravne države, sposobne da spriječi ili kazni korupciju i kriminal, posebno u državnim organima i na samom vrhu vlasti.

Prema dostupnim analizama i statistikama, bogati slojevi postali su još bogatiji. Uključujući i predsjednika države. Uz njega, i najistaknutiji protagonisti tehnološke revolucije. Svi bogati, sa željom da postanu još bogatiji.

Sve to nije promaklo američkim građanima.

Ideologija simbioze desnog populizma i tehnokapitalizma ovoga puta nije donijela dobre izborne rezultate. Naprotiv.

Još se ne mogu sagledati stvarni dometi Demokratske stranke. Da li je riječ o programski i kadrovski konsolidovanoj partiji, nakon teškog poraza na predsjedničkim izborima prije dvije godine? Ili je novembarska pobjeda u suštini bila rezultat referenduma o Trampu?

Konačno, ima i onih američkih eksperata koji ne smatraju da je riječ ni o velikoj pobjedi demokrata ni o velikom porazu Trampa. Smatraju da je Tramp pokrenuo i neke dobre inicijative, ali da ih je veoma loše sprovodio, i to uz politički stil koji se mnogima, najblaže rečeno, nije dopadao.

Prema ovom tumačenju, riječ je, u suštini, o Americi koju potresaju brojne krize - ekonomske, strukturne, identitetske, migracione i druge.

Riječ je i o teškoćama prilagođavanja novoj međunarodnoj realnosti, u kojoj Amerika više nije jedina sila koja odlučujuće dominira svijetom.

AMERIČKA POLITIKA I SVJETSKI POREDAK

Postalo je svima jasno da je stari svjetski poredak srušen.

Novi sistem još nije rođen. U toku je nova preraspodjela moći, utakmica u kojoj učestvuju mnogi.

Istina, u rušenju starog poretka učestvovali su mnogi. I Amerika. Jedan od paradoksa tog procesa, koji nije promakao istoričarima savremene epohe, jeste činjenica da je i Amerika dala nemali doprinos padu međunarodnog sistema koji je sama stvarala.

U svakom slučaju, u dugoj transformaciji svjetskog sistema, koja još traje, jedan tranzicioni period od približno dvije decenije - takozvani unipolarni svijet made in USA - izvjesno je priveden kraju.

Današnji svijet prilično je udaljen od faze američkog trijumfalizma nakon pobjede u Hladnom ratu, kada su neki američki ideolozi čak odsvirali kraj utakmice. Kraj istorije.

A nakon toga uslijedili su ratovi s teškim bilansima.

Tramp kao da je samo priredio rekvijem starom sistemu. Danas je očigledno da je svijet daleko od multilateralizma koji je građen u San Francisku prije osamdeset godina. Uz to, ozbiljno je uzdrman i evroatlantski savez, sa neizvjesnim daljim ishodima.

I u tom međunarodnom kontekstu, kao i u kontekstu dubokih transformacija američkog društva, treba sagledavati pojavu i bilanse Donalda Trampa.

On je prihvatio činjenicu da se svijet promijenio. I da se promijenila uloga Amerike u njemu.

Trampov pokret MAGA na svoj način je prepoznao trenutak unutrašnje i spoljnopolitičke krize, ponudio platformu desnog populizma i proklamovao America First. Pokretom MAGA, skraćenicom od slogana Make America Great Again, obećan je početak zlatnog doba. Garant svega trebalo je da bude smart dealmaker, lično Donald Tramp.

ŠTO DALJE?

Nije lako, poslije novembarskih izbora i u uslovima u kojima Trampu ostaju još dvije godine na čelu Amerike, predvidjeti dalja kretanja na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu.

Proglašavajući se već za mister veto, Tramp najavljuje spremnost za unutrašnju političku borbu sa novom, protivničkom većinom u Senatu i Predstavničkom domu. Međutim, ne treba isključiti mogućnost da se, imajući u vidu značajne nadležnosti Kongresa i Senata, opredijeli i za traženje unutrašnjeg konsenzusa, makar to ne ličilo na njegov dosadašnji politički stil.

Još veća enigma jeste da li će nastaviti započete inicijative, ratne i mirovne, na međunarodnom planu.

Iran: nastavak rata, novi napad zajedno sa Izraelom, o čemu izvještava Njujork tajms, ili traženje izlaza koji ne bi izgledao kao očigledan poraz. Neizvjesno je i da li će američka administracija nastaviti sa politikom konstruktivne saradnje sa Kinom, o kojoj je ranije postignut dogovor. Predviđen je susret američkog i kineskog lidera na marginama samita G20 u Majamiju, 14. i 15. decembra.

Postavlja se i pitanje može li Kongres nešto promijeniti u američkoj politici prema Rusiji, sa kojom je Tramp potpisao sporazum o saradnji u vezi sa isporukom dizela. Da li će se nastaviti već odavno započeto distanciranje od Ukrajine, posebno nakon što je Tramp u posljednjim javnim nastupima izrazio poželjnost zamjene Zelenskog na čelu zemlje? S druge strane, Ukrajina će poslije ovih izbora imati nešto više prijatelja u Kongresu.

Nije teško uočiti da je u svim ovim strateškim geometrijama - u dosijeima Irana, Bliskog istoka u cjelini, Ukrajine, Rusije i Kine - Tramp isključio Evropu kao značajnijeg aktera ovih procesa. Tu se otvara i pitanje budućnosti evroatlantskog savezništva.

Konačno, u svim predviđanjima narednih poteza američkog predsjednika treba se podsjetiti da Tramp ima još nešto više od dvije godine za vođenje američke države. Sve do 20. januara 2029, kada će u Bijelu kuću ući novi američki predsjednik.

Vrijeme neizvjesnosti u svijetu i američkoj politici, sa neizvjesnim predsjednikom i njegovim odlukama, nastavlja se.

Centar za međunarodnu politiku, diplomatiju i evropske integracije