Dobro je znati kako ovdašnji političari vide sebe. Zabavno je vidjeti gdje se personalno projektuju - u koje i kakve koordinate moći. Svjetske moći, naravno. Iz Zete se druga i ne vidi... Ovaj je samo iskren - previše, uvijek je previše (Andre Žid se ne bi složio) - vjerovatno i drugi političari sebe doživljavaju na ovakav ili vrlo sličan način.
Na stranu ova vrsta nepristojnog javnog samonaduvavanja, ali objava je spektakularna: “Osjećam se kao Donald Tramp. Još samo da pucaju u mene...”
Neka vas ne zavara ova vrsta ispovjednog tona, ispostaviće se da je to samo uvod u medijski atentat na jednog ekološkog aktivistu. Na stranu problem Botuna, koji, nema sumnje, zaslužuje mnogo veću ozbiljnost od one koju pokazuje novopečeni Tramp, ali i ostatak vlasti... Ovdje se bavimo samo jednim govorljivim samoodređenjem.
Vizije Milana Kneževića u kojima sebe vidi kao aktuelnog američkog predsjednika imaju dramaturgiju i dubinu crtanog filma. (Ne i njegove prijetnje, na žalost.)
Još da neko puca na njega, veli... Slično je razmišljao i nekadašnji predsjednik Brazila Bolsonaro, pa je i on kampanju gradio na atentatu, no, ipak, prije ili kasnije stvari dođu na svoje mjesto. Ovih dana čitamo da je osuđen na dvadeset i kusur godina robije.
Sigurno je znakovita i ta potreba M. K. da neke - lokalne ili globalne veličine - vidi kao svoje zaštitnike... Kao oni preplašeni klinci iz školskog dvorišta što se vrzmaju oko najjačih malih siledžija. Tek se tada osjećaju sigurno.
Kad čovjek nije sebi dovoljan, onda mu je svako - neophodan. Jer što bi bio Milan, sam, bez sopstvenih političkih fantazama? Ovako, kad tvrdi da je i Putin i Tramp i Vučićeva straža u CG, mora da mu je lakše. Možda se neko stvarno uplaši?
Mora li čovjek biti političar da priča ovakve stvari? Ili je glupost svačija, kako ono kažu...
Kad se ne osjeća kao Tramp, da li se osjeća kao sramni denuncijant iz Vučićevih medija - potkazivač sa društvenih mreža, koji medijski ratuje, beskrupulozno izmišljajući, protiv protivnika predsjednika Srbije (pa ako ga se sete, sete). Takav osjećaj bio bi istinitiji.
Neko mi je nedavno pokazao kako ovaj zetski “silovik” opanjkava i laže o srpskoj mladosti koja je ustala protiv diktatora, i kojoj se divi cijela planeta. Učestvovanje u toj vrsti propagandnih specijalnih operacija (mora da to tako zovu) je zastiđe. Zastiđe na kvadrat, zapravo. Kao da sjutra ne postoji, vječita kob mediokriteta.
U takvim odmjeravanjima različitih svjetova i vrijednosti ovakvi moraju biti na strani tiranina i pokvarenjaka. Hor i tor tiranina, pejzaž koji tanjevini krijepi dušu.
Dok god je ovakva politika i ovakav političar moguć u Crnoj Gori, nema sreće, nikuda se pomjeriti nećemo, samo tonemo u sve veći kal, u glib koji je kod nas po pravilu uvijek neka vrsta slike onoga ko ga pravi... U toj orgiji gliba, ovakve izjave su potpis ispod autoportreta.
Ako Vučić bude uvodio dvorske lude biće izvjesno žestoka konkurencija, ali ovaj naš nije bez izgleda.
U jednoj emisiji svojevremeno objašnjavao je da li je zetski Džoni Keš ili Josif Brodski, a završio je kao Tramp. Političari kad potonu, potonu.
I inače, kakav je to personalni kaleidoskop - sad se osjeća kao Tramp, do juče je bio Putin, u duši je, iznad svega, Vučić, odrastao je kao Milo mali, politički je sazrijevao malo kao Medo, a malo kao Andrija - može ovako, do Napoleona - ali prava mjera mu je, bojim se – Diznijev Paja Patak.
Evo dobili smo i Trampa iz našeg sokaka. Samo što je ovaj više Donald, nego Tramp. Ali, Donald Dak, kod nas poznatiji kao Paja Patak. Prava mjera: mrzovoljni lik koji svima okolo, uglavnom na prazno, prijeti, dalek bilo kojoj formi dostojanstva i lucidnosti, nepouzdan, bučan, zavidljiv, hvalisav... Sjećate se toga lika iz Zabavnika?
Zar nije isti?
Bonus video:
