Američki predsjednik Donald Tramp nedavno je objavio da će ubuduće radne vize za kvalifikovane radnike (H-1B) za SAD, organizacije koje ih pozivaju koštati 100.000 dolara. To nije taksa već je cijena koju svaka kompanija ili univerzitet moraju da plate ako žele da zaposle stranog državljanina. Vize su postale transakcija, a isto važi i za proces naturalizacije: Bijela kuća već prodaje “Tramp zlatnu karticu”, koja po cijeni od milion dolara obezbjeđuje ubrzan put do stalnog boravka, a zatim i državljanstva.
Na prodaju je stavljeno mnogo toga. Čak je i sama mogućnost prodaje robe u Sjedinjenim Državama sada roba - prodaje se po cijeni koja varira od zemlje do zemlje, u zavisnosti od Trampove procjene koliko je neka država “zaslužna” ili “nije zaslužna”. Gdje god da pogledate, državno djelovanje se pretvara u transakciju sa jasno istaknutom cijenom. Univerzitet Kolumbija, na kome radim, morao je da plati 200 miliona dolara samo da bi obnovio već odobrena vladina sredstva za istraživanja.
Slično tome, Trampova administracija uskratila je velikim američkim advokatskim kućama pristup državnim zgradama i klijentima, osim ako ne ponude pravne usluge vrijedne stotine miliona dolara za ciljeve koji su Trampu važni. Vođenje istraživačkog univerziteta više nije pitanje nadmetanja za državna sredstva na osnovu zasluga, a rad advokatskih kancelarija više nije stvar pružanja nezavisnih profesionalnih usluga. Ne, sve te aktivnosti postaju predmet predsjednikovog odobrenja i sposobnosti da se plati cijena koju on traži.
Stavljanje cijene na sve nije specifičnost samo Trampove administracije. To je logična posljedica posmatranja države kao poslovnog preduzeća. U izvršnom nalogu iz februara 1981, predsjednik SAD Ronald Regan zahtijevao je da sve velike regulative prođu kroz procjenu uticaja. “Velikim” su smatrane one regulative koje bi ekonomiju godišnje koštale 100 miliona dolara ili više; koje bi značajno “uvećale troškove ili cijene za potrošače, pojedine industrije, savezne, državne ili lokalne agencije ili geografske regione”; ili bi mogle negativno da utiču na “konkurenciju, zaposlenost, investicije, produktivnost, inovacije ili sposobnost američkih preduzeća da se takmiče sa stranim preduzećima na domaćem ili stranom tržištu”. Drugim riječima, vlada više nije upravljala u ime naroda, već u ime biznisa.
Tačno je da je jedno stvar procjenjivati troškove državne regulative prije svega u novčanim terminima, a sasvim drugo prodavati državne usluge za određenu cijenu. Ipak, osnovna logika je slična. U oba slučaja država podređuje sopstvene politike cjenovnom mehanizmu; ili, kako je to čuveno formulisao Karl Polanji - cijelo društvo se podređuje tržišnom principu.
Ali u čemu je zapravo problem? Zar biznis nije zamišljen da bude efikasniji od države?
Jedan od očiglednih problema je to što je plaćanje za državne djelatnosti veoma liči na korupciju. Stručnjaci koji proučavaju ovu temu tvrde da, u slučajevima kada su državne usluge zasnovane na potrebi ili zaslugama, plaćanje novca državnom službeniku predstavlja mito. Ovaj problem se, međutim, lako može izbjeći ako je plaćanje legalno odobreno i ide u namjenski državni fond - a ne u džepove birokrata.
Ali ovo objašnjenje je previše pojednostavljeno. Vlade bi jednostavno mogle da proglase da zvaničnici smiju da naplaćuju svoje usluge, i “korupcija” bi nestala. Dublje pitanje glasi: da li državne aktivnosti uopšte treba da se određuju cjenovnim mehanizmom? Zar ova praksa ne krši neka osnovna načela odnosa između države i građana?
Ustavne demokratije, rođene iz ideja prosvjetiteljstva, zasnovane su na ideji društvenog ugovora: “narod” povjerava državi određene, ograničene ovlasti u zamjenu za (minimum) zaštitu od spoljnih i unutrašnjih prijetnji ili (šire) za povećanje blagostanja. To koliko bezbjednosti ili blagostanja građani imaju pravo da traže - u kom obliku i pod kojim uslovima - stvar je političke debate. Ako su te debate uspješne, one neizbježno vode do kompromisa. U tom slučaju, država otjelotvoruje norme i ideje koje definišu ciljeve upravljanja, a ne samo sredstva kojim se ostvaruju.
Istorija uči da upravljanje državom kao da je “krajnja korporacija” (kako je to rekao Ilon Mask dok je još bio u Trampovoj milosti) nije dobra ideja. Tokom kolonijalne ere, korporacijama je dato ovlašćenje da upravljaju kolonizovanim narodima. Ozloglašeni primjeri su Britain’s East India Company, koja je osvojila veliki dio Indije i vladala njime, i Compagnie du Congo Belge belgijskog kralja Leopolda II. Ove “kompanijske države” eksploatisale su lokalno stanovništvo još surovije od tradicionalnih država, ignorišući njihove kulturne i vjerske preferencije i gurajući profitabilnost daleko preko granica onoga što ljudi mogu da podnesu. U Indiji je to i dovelo do pobune koja je 1857. godine navela britansku krunu da preuzme kontrolu nad potkontinentom.
Lekcija koja trajno važi glasi: za pohlepu ne postoji granica. Ono što sprečava vlast da potpuno proguta društvo jeste sistem kontrole i ravnoteže i zakoni o pravima koji vezuju svrhu vlasti za interese naroda. To je logika javnih institucija, a ne privatnih entiteta. A kada ova logika zakaže, “krajnja korporacija” počinje da diktira sve.
Autorka je profesorka uporednog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Kolumbija
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
