Za potrebe ovog teksta pođimo od korišćenja pojmova koji su snažno oblikovali savremenu političku misao.
Političko zlo (Arendt, Havel, Jaspers) označava moralni i društveni fenomen u kojem se destrukcija ne ispoljava samo kroz nasilje, već i kroz svakodnevnu administrativnu praksu koja uništava dostojanstvo, slobodu i sposobnost građana za političko djelovanje. Arendt je taj fenomen nazvala banalnošću zla - zlo koje ne dolazi iz mržnje, već iz poslušnosti i rutine.
Patologija moći (Russell) opisuje psihološku deformaciju političke elite koja moć pretvara u cilj sam po sebi. Posljedica je osjećaj nedodirljivosti, arogancije i gubitka veze s javnim dobrom.
Sistemska korupcija (Klitgaard) predstavlja stanje u kojem korupcija nije incident, nego sama struktura poretka. Klijentelizam i nepotizam postaju način funkcionisanja države, a pravda - izuzetak.
Zarobljavanje države (Hellman) označava proces u kojem privatni interesi i oligarsi preuzimaju kontrolu nad institucijama, zakonima i javnim politikama, koristeći korupciju kao mehanizam dominacije.
Razumijevanje ovih pojmova ključno je za shvatanje da korupcija u Crnoj Gori nije samo ekonomski ni pravni, već duboko civilizacijski, društveni i moralni problem. Ona razara zajednicu ne samo kroz krađu resursa, nego i kroz tiho uništavanje povjerenja, dostojanstva institucija i smisla javnog dobra i same države. Suočavanje s njom stoga nije samo pitanje zakona, već je i pitanje moralne i institucionalne obnove društva i postavljanja novih državnih temelja.
Cilj ovog teksta je da prikaže anatomiju takvog sistema - da objasni kako se političko zlo ukorijenilo, zašto je preživjelo i kako ga, u svjetlu post-DPS epohe, može nadvladati društvo koje tek uči da razdvaja državu od partija.
KORIJENI DPS “ZLA”: Geneza neograničene moći
Nakon 1990-ih Crna Gora je ušla u tranziciju bez katarze i bez istinske demokratizacije. Savez komunista se formalno transformisao u Demokratsku partiju socijalista (DPS), ali je zadržao stare odnose moći - monopol nad institucijama, zapošljavanje po partijskoj liniji, lojalnost umjesto kompetencije i potpunu kontrolu nad resursima države. Tako je stvoren sistem u kojem su korupcija i klijentelizam postali strukturni, a država faktički zarobljena.
Dugogodišnja dominacija DPS-a nije bila znak stabilnosti, već simptom neprekinutog kontinuiteta autoritarnog poretka. Stvarna moć bila je koncentrisana u uskom, neformalnom krugu oko “vođe”. Upravo tu se ogleda banalnost zla: nepravda se ne vrši (samo) nasilno, već i tiho, uredno, kroz poslušnost. Uspostavljen je sistem u kojem policija, tužilaštvo, sudovi i administracija funkcionišu kao aparat poslušnosti, a zakon služi da zaštiti one koji ga krše.
Privatizacija države
Privatizacija u Crnoj Gori nije bila tržišna, već partijska i kumovska. Državna imovina prešla je u ruke politički podobnih pojedinaca, stvarajući oligarhijsku klasu nastalu spajanjem politike, biznisa i kriminala. Moć je prestala biti ideološka, postala je ekonomska - kontrola resursa umjesto ideja i samo institucija.
Mehanizmi zarobljavanja države bili su vidljivi: nekažnjivost političkih elita, zakoni pisani po mjeri interesnih grupa i selektivna primjena prava. Zlo više nije bilo skriveno - bilo je legalizovano i normalizovano. Država je postala servis partijske moći, a javni interes njena privatna imovina.
DA LI ZABRANITI DPS: Između pravde i osvete
Pitanje zabrane partije je test zrelosti svake demokratije. Evropska praksa pokazuje da se partija može zabraniti samo ako direktno ugrožava ustavni poredak i temelje demokratije. Prema presudama Evropskog suda za ljudska prava (slučaj Refah Partisi), zabrana je moguća samo kad partija teži ukidanju osnovnih sloboda i sprovodi to nedemokratskim sredstvima.
U slučaju DPS-a, iako je sistemska korupcija urušila institucije i vladavinu prava, ta partija nije otvoreno težila ukidanju ustavnog poretka. Njena destrukcija bila je funkcionalna, a ne ideološka - zarobljavanje institucija, a ne rušenje Ustava. Zbog toga bi zabrana, iako moralno razumljiva, bila pravno neodrživa i politički kontraproduktivna: stvorila bi mit o progonu i omogućila da se ista mreža reorganizuje pod drugim imenima.
Njemački i španski presedani pokazuju da formalna zabrana ne uništava sistem - samo ga tjera u novu formu. Društvo se ne oslobađa dekretom, već demontažom privilegija koje održavaju moć.
LIJEČENJE BOLESNOG DRUŠTVA: Istina kao početak ozdravljenja
Odgovor na zarobljenu državu ne može biti simboličan ni osvetnički - mora biti institucionalan. Reforma mora razbiti mreže ličnosti, kapitala i interesa koje čine “novu klasu” i rekonstruisati povjerenje u javne institucije.
Lustracija i vetting - moralna i institucionalna katarza
Bez jasnog etičkog razgraničenja između starog i novog poretka, svaka reforma ostaje kozmetička. Lustracija nije osveta, već čin moralnog i institucionalnog čišćenja državnog aparata. Njena svrha nije da kazni prošlost, već da zaštiti budućnost.
Ona podrazumijeva zabranu obavljanja javnih funkcija osobama koje su svjesno i sistemski urušavale vladavinu prava, zloupotrebljavale institucije ili učestvovale u represivnim i korupcionim strukturama vlasti. Vetting mora postati osnova institucionalne obnove Crne Gore. To nije tehnička procedura, već moralna linija. Država mora jasno pokazati da oni koji su urušavali sistem ne mogu biti njegovi reformatori. Bez tog etičkog razgraničenja, novi poredak biće samo nastavak starog, s novim imenima i istim navikama.
Oduzimanje nelegalno stečene imovine - demontaža ekonomske moći korupcije
Korupciju ne uništava moralni apel, već ekonomska dekapitalizacija onih koji su je stvorili. Zakon o civilnom oduzimanju imovine mora postati glavni instrument pravde i povjerenja građana. Takvi zakoni postoje u većini država Evropske unije i omogućavaju da se imovina oduzme bez krivične presude, ako se dokaže da je nesrazmjerna zakonitim prihodima. U Crnoj Gori, oduzimanje nelegalno stečene imovine mora postati simbol moralne pravde - mjera koja vraća povjerenje građana i razbija finansijske temelje korupcijske mreže koja je decenijama hranila partijsko-klijentelistički sistem. Zakon mora sadržati i odredbu o nezastarijevanju visoke korupcije, jer korupcija na najvišim nivoima - premijera, predsjednika, ministara, direktora - ne smije nikada zastarijevati.
Zastarjelost u takvim slučajevima nije pravni, nego moralni poraz: institucionalno oproštenje bez priznanja i kazne nije pomirenje, već produžetak trajanja nepravde.
Finansijske sankcije partijama - model institucionalne odgovornosti
Korupcija nije moguća bez sistemske finansijske održivosti.
Zato je potrebno uvesti jasan mehanizam finansijskog disciplinovanja političkih partija koje su dokazano zloupotrebljavale javne resurse. U crnogorskom kontekstu, to znači da partijama koje su sistemski zloupotrebljavale državna sredstva u svrhu partijske dominacije treba privremeno ukinuti budžetsko finansiranje, na period od pet do deset godina.
Ova mjera ne ograničava slobodu udruživanja, ali prekida kontinuitet zloupotrebe i razdvaja državu od partije. Istovremeno, pojedinci koji su obavljali visoke funkcije i dokazano učestvovali u teškoj korupciji moraju biti podvrgnuti doživotnoj zabrani obavljanja javnih funkcija. To nije kazna, već zaštita društva od ponavljanja istog obrasca moći i moralne degeneracije vlasti.
Institucionalna moralnost kao temelj nove države
Borba protiv sistemske korupcije nije samo pitanje zakona, već pitanje smisla države. Lustracija, vetting, oduzimanje imovine i finansijske sankcije nisu instrumenti osvete, već mehanizmi institucionalne moralnosti. Njihov cilj nije da djeluju iz prošlosti, već iz budućnosti - da se više nikada ne ponovi poredak u kojem su poslušnost, strah i korupcija bili zamjena za sposobnost, integritet i poštenje. Država koja ne povuče jasnu moralnu liniju između zloupotrebe i odgovornosti, između prošlosti i budućnosti, osuđena je da vječno živi u sivoj zoni između nepravde i straha.
OGRANIČAVANJE UTICAJA OLIGARHA I KRIMINALA
Crnogorska tranzicija proizvela je oblik feudalnog kapitalizma - spoj partije, biznisa i kriminala. Oligarhija ne ruši institucije, već ih apsorbuje. Sudovi, banke i regulatorne agencije postaju servis moćnih.
Oduzimanje imovine i finansijska izolacija tih mreža jedini su realni način razbijanja zarobljenog sistema. Međunarodna saradnja s EU, OLAF-om i Europolom mora postati dio strategije. Trag novca vodi do korijena moći.
Ekonomija bez etike je produžetak kriminala. Društvo mora obnoviti kult rada i poštenja. Rad mora imati smisao i dostojanstvo; pohlepa - cijenu.
IZMEĐU ZLA I SLOBODE
Crna Gora danas stoji između prošlosti i budućnosti, između straha i odgovornosti. Tri decenije jednopartijske vladavine oblikovale su društvo poslušnosti, u kojem je zlo postalo rutina. Ali, ono nestaje onog trenutka kada ljudi prestanu da učestvuju. Sloboda ne počinje revolucijom ni litijom, već ličnom odlukom da se ne pristaje na laž i korupciju. Zlo opstaje dok ljudi odbijaju da misle i sude. Kraj DPS epohe ne dolazi dekretom ni sudskom odlukom, već moralnim sazrijevanjem društva i obnovom institucionalne odgovornosti, morala i povjerenja - trenutkom kada vlast ponovo postane služba, a ne privilegija. Tada može nastati Crna Gora istine, slobode, dostojanstva i solidarnosti: republika odgovornosti, savjesti i pristojnosti, a ne republika straha i korupcije.
Prof. Eugen Popović je pseudonim; ime autora poznato je redakciji.
Bonus video:
