Demografske studije brojnih istraživačkih centara s pravom upozoravaju da će se Evropa, do 2050. godine, zbog starenja stanovništva suočiti s neodrživim troškovima i socijalnim teretima. Ipak, ove se studije odbacuju kao spekulativne i paničarske. Evropski zvaničnici odgovaraju ćutanjem. Političke stranke širom kontinenta pažljivo izbjegavaju ovu temu, plašeći se izbornih posljedica zbog neophodnih reformi.
Suština krize starenja leži u međugeneracijskoj nejednakosti. Ljudi stariji od 60 godina posjeduju više od 75% bogatstva i finansijske imovine u Evropi. Ova grupa, koja čini četvrtinu (a za oko deset godina činiće i trećinu) svih Evropljana, biće najveći glasački blok na nacionalnim izborima u doglednoj budućnosti. Štaviše, rastuća dužina životnog vijeka usporava prenos bogatstva putem nasljeđivanja. Zato ljudi mlađi od 35 godina posjeduju samo 5% imovine u Evropi.
Penzioneri će se prirodno oduprijeti reformama osmišljenim da preraspodijele dio njihovog bogatstva. U svojoj knjizi “Tempirana bomba: Kada starenje stanovništva eksplodira”, ovu situaciju nazivam “srebrnim stiskom” i to je suština evropske dileme međugeneracijske pravde. Stariji ljudi koji su zaradili udobnu penziju, prirodno, svim snagama štite svoju ušteđevinu svim snagama. Ali to čine na račun manje privilegovanih mlađih generacija, koje se bore da se popnu na imovinskoj ljestvici i neće početi da primaju penzije dok ne napune 70 ili čak 80 godina.
Razmjere evropskih demografskih problema prikrivaju demografske promjene na globalnom nivou. Mračna upozorenja o globalnoj prenaseljenosti ustupila su mjesto zabrinutosti zbog pada stope nataliteta u bogatim zemljama i visoke stope nataliteta u Africi i arapskom svijetu. Međutim, demografski pad stanovništva Evrope posebno je važan, jer njena slaba ekonomska, geopolitička i kulturna uloga ima međunarodne posljedice.
Dok evropske demokratske vlade nerado rješavaju demografsku krizu na kontinentu, rješenje bi mogli da traže korporativni lideri. Privatni sektor ne može ignorisati sumornu aritmetiku: u Evropskoj uniji, odnos poreskih obveznika i penzionera je sa nivoa četiri prema jedan, koji se smatra normalnim poslije Drugog svetskog rata, pao na tri prema jedan, i uskoro će pasti ispod dva prema jedan. Ova promjena će zahtijevati promjene u zanimanjima, vještinama, platama i, što je najvažnije - porezima. Kao poslodavci, korporativni lideri će biti ključni igrači u ovom procesu. Oni bi trebalo pažljivo da razmotre svoje prioritete i potencijalne zamke.
Iako još ne znamo kako će vještačka inteligencija (AI) uticati na tržište rada i ekonomiju, jasno je da će poslodavci morati da balansiraju smanjenje radne snage i nedostatak vještina, s jedne, sa potrebom za povećanjem poreskih prihoda, s druge strane. Sposobnost vlade da nametne nova pravila i uslove je ograničena, pa da će privatni sektor igrati ključnu ulogu u izgradnji konsenzusa o novim politikama. Poslovne grupe i industrijska udruženja, međutim, takođe izbjegavaju ovu temu, vjerovatno se plašeći da će nivo oporezivanja preduzeća privući pažnju političara.
Koliko će se još poreskih prihoda prikupiti i od koga, ostaje da se vidi: volatilnost politike prkosi modelima prognoziranja. Ipak, moguće je predvidjeti potrebe za potrošnjom zemalja EU. Prije skoro 20 godina, Međunarodni monetarni fond je izračunao da će se do 2050. godine potrošnja za zdravstvenu zaštitu u Evropi udvostručiti, dostižući prosječno 15% BDP-a, dok OECD predviđa da će do iste godine potrošnja za socijalno osiguranje i javne penzije dostići 12% BDP-a.
Zbog starenja stanovništva, potrošnja zemalja EU na zdravstvenu zaštitu i penzije značajno će, do sredine vijeka, premašiti 25% ukupne državne potrošnje. A uzimajući u obzir rast budžeta za odbranu, industrijske politike, potrebu za restrukturiranjem obrazovnog sistema i širenje stambene izgradnje, pooštravanje poreskog režima biće neizbježno.
Fiskalni prostor evropskih zemalja već je ograničen, demografski pad prijeti da pogorša dužničku krizu, što će dovesti do finansijskog kolapsa. Ali EU kratkovido ove socioekonomske probleme smatra nacionalnim problemima. Upravo zato je blok malo postigao u formulisanju “zajedničke” politike po ovom pitanju, uprkos činjenici da ono predstavlja ozbiljnu prijetnju njegovom integritetu, a moguće čak i opstanku.
Na primjer, stanovništvo novih članica EU u Centralnoj i Istočnoj Evropi, uključujući baltičke države, brzo opada zbog starenja, niske stope nataliteta i ekonomske emigracije u bogatije evropske zemlje. Oštar pad koji se očekuje u nekim od ovih zemalja ili će okončati toliko cijenjenu “koheziju” EU ili će zahtijevati značajno povećanje finansijskih transfera.
Neki političari tvrde da će Evropa jednostavno morati da nauči da stari dostojanstveno, ali previđaju razmjere demografskog previranja. Do 2070. godine, radna snaga EU će se smanjiti za skoro četvrtinu, a ovaj trend će se samo pojačavati. Danas, EU i Velika Britanija imaju 80 miliona ljudi mlađih od 30 godina (jezgro budućeg rasta), a do 2080. godine, ovaj broj će, u najboljem slučaju, pasti na 50 miliona.
U ekonomiji nema poznatih slučajeva prosperiteta sa smanjenjem broja radno sposobnih. Optimisti se nadaju da će vještačka inteligencija pokrenuti bum produktivnosti, iako digitalna revolucija do sada nije uspjela. Naprotiv, ona proširuje jaz između radnika sa znanjem i manje kvalifikovanih radnika. Izvještava se da je za 90 miliona od 220 miliona radnika EU potrebna prekvalifikacija.
I ova sumorna statistika nije ništa novo. Vodeće međunarodne institucije, uključujući Evropsku komisiju, objavile su detaljne izvještaje koji ističu demografski pad od početka vijeka, ali bez uspjeha. Javna debata o tome kako odgovoriti na posljedice starenja stanovništva praktično ne postoji.
Ćutanje evropskih političara može se objasniti ne samo strahom od povećanja poreza, već i strahom od velikog, pažljivo planiranog preokreta imigracione politike. Prije ili kasnije, birači će morati da biraju između dinamične, multirasne Evrope i “Starog kontinenta”, koji je kulturno vjeran svojim korijenima, ali tiho umire od starosti.
Autor je osnivač think tank organizacije “Prijatelji Evrope”; objavio je knjigu “Timebomb: When Ageing Explodes”, (Policy Press, 2025)
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
