Ovog oktobra želim da podsjetim na prošlogodišnji Ružičasti oktobar: nosio je naziv “Nedjelja mode – modom protiv kancera dojke”, a Fashion week je 28. 10. 2024. održan u Capital Plazi u Podgorici. Zahvaljujući gospodinu Srđi Lubardi, prvom čovjeku MNE Fashion weeka, kao i učešću NVO Diši sa Majom Gardašević, deset heroina, žena ratnica dobilo je čast da prvi put kod nas i u regionu na takvom događaju otvore nedjelju mode humanitarnog karaktera i značaja.
Za ovu borbu potrebna je gomila nade i hrabrosti, otpor je snaga da se ne slomiš pred opakom bolešću već da iz te borbe izađeš jači. Za pojedine duge reprize sa neizvjesnim epilogom. Postoji ono nešto kada se daje posljednji atom snage i kad nema predaje. Neke tuge se ne prevode u riječi. One su kao stijena koja padne na vas i s tim treba da živite. Koliko snage treba da sebe i svoj bol savladate. Malo je beskraj. Jedina nagrada svima nama borcima iz čete nesalomivih s potpisom na najskupljem ugovoru je - Život. Naše je pravo da odlučimo šta ćemo s njim.
Našu zaleđinu u toj borbi čine ljekari sa onkologije, timski rad, porodica. Nekada princeze tatine i mamine, tek tokom života, i nakon kilometara pređenih po srećnim i trnovitim djelovima životnog puta, mnoge postanu princeze same za sebe, sačeka ih negdje svjetlo pozornice ili neko sazvježđe, neko bolje mjesto... Sve smo mi žene u duši, vječite djevojčice u svom svijetu mode, šljokica, šminke...
Svaka lijepa na svoj način, pa i onda kada opada kosa. Nema pudera koji može prekriti ono što hemoterapija uradi, ostavi trag na koži.
Dan kada nam je rođendan, povod je za neko slavlje, ali pošast radi svoje, brojiš dane do pobjede i da budeš opet svoja, zasijaš. Da budeš žena i vratiš se koliko toliko u prvobitno stanje.
Baš tu mogućnost smo dobile prošle godine. Da hrabro koračamo pod reflektorima u modnim kreacijama naših kreatora koji su poklonili svoje haljine za tu noć vrijednu pamćenja i poštovanja. Nosila sam haljinu od crvene čipke koju je moja pokojna majka šila za mene 2000. godine. Omaž njoj, poštovanje za svaki sat proveden na mašini, baš kao što i kreatori sponzori provedu i sprovedu u djelo modna izdanja. Koliko kreativnosti i ljubavi treba za sve to!
Mnogi sponzori su spremili poklone za sve nas, ugođaj je bio divan. Lagano, nas deset je izlazilo na pistu dostojanstveno, hrabro i ponosno, uz muziku, u prisustvu zvanica, sponzora, porodica – aplauz podrške. Znači puno, posmatraš ljude oko sebe, vidiš u njihovim očima divljenje, možda i dozu straha, jer pošast ne bira. Ogromna snaga i poruka da je jedinstvo žena najveće baš kad je najteže. Svi treba da shvate da su onkološki pacijenti tu oko vas - svakog dana, ne samo u oktobru.
Mi smo pokazale da možemo i moramo dalje, za nas i za sve koje se trenutno bore. Modna komora nema podršku institucija, pa se nadam da će se nakon prošlogodišnjeg performansa ipak okrenuti i shvatiti da podrškom mogu puno pomoći. Baš sve iz ružičaste priče. Jer nečije malo nekome znači puno. Treba biti empatičan i čovjek, kao Srđa Lubarda koji je sa svojom dragom majkom prošao priču do posljednjeg dana. Omogućio nam je da se osjećamo žive te noći, iako nijesmo manekenke niti anđeli s krilima, već smo samo žene sa dušom i željom za još jedan uzdah, novi dan, jer svima nama - Život je dar.
Bonus video:
