Nedavno sam u jednom prigradskom frizeraju imao priliku da slušam kratku analizu crnogorske migracione politike. Frizer je ćutke fazonirao šiške plavokosom dječaku, dok je njegov otac u kasnim četrdesetim naglas brojao turske restorane po naselju. Podgorica i primorje su se napunili Turcima i ne može se opstati od njihovih prodavnica u koje on iz principa ne ulazi. Patriota je, veli, i podržava samo domaće, a i Turci svakako trguju samo kod svojih. U Crnoj Gori ih je svaki dan sve više, pričao je analitičar, a kada postanu većina "sve će nas poklati".
Ali nisu nepodobne strance brojali samo građani po frizeskim salonima i kafanama.
Iz dalekog Njujorka predsjednik je brinuo za državu jer zbog stranaca mladi u Crnoj Gori ne mogu da rade, a kirije idu u nebo. Da nisu problem samo stan i večera već je ugrožena vjera, pojašnjavali su Tviter opozicionari, jer dok Vlada izdaje boravišne dozvole "duboka država sprovodi tihu islamizaciju". Podgorica, vele, već liči na Istanbul a tamnoputi kebab majstori zapravo su spavači koji samo čekaju da im "Erdogan naredi da dignu ustanak". Na sljedećem popisu biće ih više nego Rusa, pa mogu zatražiti status manjine i predstavnika u ionako prepunoj vladi.
A onda je, kao što reče Čehov na stranici Facebook citati, puška okačena o medijski zid u prvom činu morala da opali na ulici u trećem.
Nakon otmica i filmskih potjera po primorju vlast je nemušto reagovala i poslije potezanja hladnog oružja u Podgorici, pa su građani posegli za oprobanim metodama - običajnim pravom kad drugog zakona nema. Dok se bezbjednosni sektor čudio zločinu kad mu vrijeme nije, sa društvenih mreža se kanalizacija izlila na ulice. Tviter serdari su pozivali da se "trijebi gamad" i gradskim kvartovima gone Turci na buljuke. A gdje ima volje ima i načina, pa su se Narodne patrole po kvartovima pojavile prije prve policijske marice. Gradom se orio evergreen iz devedestih a ministar policije je na ulici raportirao biračkom tijelu. Nije polemisao sa demonstrantima kao poslije Cetinja, nego obećavao reformske zakone i postrojavao turske državljane uz zid.
Prije nego što strada još neka turska radnja, paf-paf vlada je Turcima uvela vize i zaboravila da objasni ko je trebao da provjeri gastarbajtere koji po Crnoj Gori mašu noževima, peru pare i gepekuju sunarodnike. Umjesto toga vratila se redovnim aktivnostima i ulice prepustila dobrovoljcima spremnim da palicama revidiraju migracionu politiku.
Crnogorski građani su zauzvrat dobili nazad dobro plaćene poslove dostavljača hrane, a domaća ekonomija odbranjena je od tuđinskih trange-frange prodavnica. Visoke kirije sada ćemo naplaćivati samo sunarodnicima, a đedovinu koju nismo uspjeli da prodamo Rusima i Turcima moraćemo da nudimo za domaći prljavi novac. Po Crnoj Gori neće ratovati turski kriminalci već samo autohtoni klanovi čije ćemo upucane vojnike nalaziti po lokalnim putevima. A ako već neko mora da nas bije na parkinzima neka to, kao i do sada, bude domaća nakoksana mladost.
I prije nego dobronamjerni čitaoci prokomentarišu kako je Samiru žao što Turke tjeraju iz Crne Gore - priznajem da su u pravu. Jer Turci su nam bili šansa da riješimo bar jedan istorijski problem u domovini.
Dok u ovoj zemlji ima nepoželjnih stranaca vjerni narod i manje brojne narodnosti imaju šansu da se ujedine i zakopaju tradicionalne omraze. Umjesto da se mrzimo međusobno imamo jedinstvenu priliku da se u mržnji ujedinimo. Nema potrebe da gledamo mrko komšiju, prizivamo traktore i pišemo rezolucije kada možemo punog srca da mrzimo strance. Što da frustracije liječimo po društvenim mrežama, kad možemo da se autujemo i pridružimo istomišljenicima željnim linča. Da se ne dijelimo na litijaše i komite, nego da zajedno pravimo spiskove nepodobnih i špijamo sumnjive kao u vrijeme pandemije. Jer fašista je mio koje vjere bio i treba mu pružiti šansu da negdje izduši.
U takvoj Crnoj Gori bi, kao onaj analitičar iz frizeraja, bez srama mogli da brojimo strance i ponosno idemo u desno. Citirali bismo Čarlija Kirka, slava mu i milost, i promovisali tradicionalne vrijednosti u kojima nema mjesta za tuđina. Niko nam ne bi zamjerao što prekidamo filmske projekcije i postrojavamo ministre kao navijači loše fudbalere. Jurili bismo tamnopute strance po haustorima i vikali "Ubij, zakolji" bez straha da će to neko pogrešno protumačiti. Evo vidite da neće, jer ovdje smo svi naši - fašisti.
Bonus video:
