Otac Karl Šmit je studirao pravo, ali njegovi liberalni pogledi mu nisu donijeli simpatije vlasti. Za njega nije bilo mjesta u pruskoj upravi. Karl je onda zasukao rukave, postao zidar, osnovao svoju firmu i – obogatio se. Peto dijete koje mu je rodila supruga Katarina – Kete Šmit – imalo je dobar uzor u ocu, čovjeku koji nije povio kičmu. Njegova ćerka će poslije postati svjetski poznata kao umjetnica Kete Kolvic.
Prvi put se susrećem sa tim imenom u Berlinu, sredinom devedesetih. Tada je Lindenštrase – Ulica lipa – koja vodi ka Brandenburškoj kapiji, bila veliko gradilište. Ali u memorijalnom centru Noje vahe (Neue Wache, Nova straža) već je od 1993. stojala replika skulpture „Majka sa mrtvim sinom“ Kete Kolvic. Ujedinjena Njemačka je time postavila spomenik svim žrtvama rata i nasilnih režima.
Sjećam se da nisam mogao da odvojim pogled od skulpture. Djelovala je na mene kao ekspresionistički, pacifistički krik.
Sada, dobre tri decenije kasnije, u centru Kelna izlazim iz metroa. Muzej posvećen Kete Kolvic je na samo nekoliko koraka od stanice Nojmarkt. Mada sam decenije proveo u Kelnu, nikada nisam ušao u taj muzej. A onda su ga zatvorili zbog renoviranja. To je trajalo tri godine. Prošlog mjeseca su ga opet otvorili. Ovaj put nisam htio da propustim susret sa djelima jedne od mojih omiljenih umjetnica. Naročito sam se radovao originalnoj skulpturi koja je devedesetih, uvećana do spomenika, postavljena u Berlinu. Staklenim liftom penjem se na četvrti sprat. Prostorije muzeja su otmene i moderne.
Odmah po ulazu na izložbu hoću da pronađem skulpturu, kao da tražim izgubljenog prijatelja. I evo je – mnogo manja nego što sam je zamišljao.
Ali opet se ježim. Ovaj put znam priču iza figure. Početkom Prvog svjetskog rata mlađi sin bračnog para Kolvic htio je da se javi kao dobrovoljac. Sedamnaestogodišnji Peter nije htio da zaostane za starijim bratom Hansom koji je bio mobilisan. Ali otac ni da čuje. Peter je – kao što to uvijek biva – prvo smekšao majku. Nije htjela da ga pošalje u opasnost, ali nije umjela da se brani od njegovog patriotskog idealizma. Ona je onda smekšala muža Karla. Peter se uz njegovu dozvolu prijavio kao dobrovoljac. Pao je među prvima, oktobra 1914. u Flandriji.
Bol i griža savjesti ostaviće dubok trag u djelu Kete Kolvic. Ona je oktobra 1937. zapisala u svoj dnevnik, na dan kada joj je poginuo sin, da radi na jednoj plastici: „Od nje je nastalo nešto poput pijete. Majka sjedi, a mrtvi sin joj je među koljenima, na krilu. Više to nije bol, već zamišljenost“.
Lični decenijski bol koji se pretvorio u melanholično razmišljanje stoji ovaploćen ispred mene. Čudne su lične sudbine koje kod velikih umjetnika umiju da poprime kolektivne obrise. Ova nereligiozna pijeta je u Berlinu 1993. postala centralna tačka oplakivanja mrtvih za jednu cijelu državu i narod.
DIKENS, ZOLA, HAUPTMAN
Kete Šmit je rano pokazala sklonost ka umjetnosti. U rodnom Keningzebergu dobila je privatne časove crtanja, potom je otišla na privatnu akademiju u Minhen. Tada žene nisu mogle da studiraju na državnim umjetničkim školama. U Kenigzbergu se bavi umjetnošću, tu upoznaje ljekara Karla Kolvica. Vjenčali su se 1891. Mladi bračni par se seli za Berlin, gdje je Karl dobio posao.
Nova četvrt, Prenclavsko brdo, tada je bila radnički osinjak. Neuslovne, prenatrpane zgrade, bijeda i težak rad. Kete je mnogo čitala. Dikensovi romani su joj pokazali da njeno okruženje liči na mnoga mjesta u velikim gradovima, gdje nova radnička klasa već pokušava da se izbori za svoja prava. Upravo radi na ciklusu grafika po Zolinom romanu „Žerminal“, kada odlazi da pogleda predstavu „Tkači“ Gerharta Hauptmana. Ustanak šleskih tkača iz 1844. i njegovo krvavo gušenje bili su istorijska podloga za Hauptmanov komad. Kete Kolvic ostavlja rad na motivima iz Žerminala i pravi sasvim lične litografije koje naziva „Ustanak tkača“. U njih ugrađuje sav socijalni mrak koji je vidjela na berlinskim ulicama. Litografije naziva simbolično „Bijeda“, „Povorka tkača“, „Juriš“. A jednu, koja me podsjetila na neke radove Edvarda Munka koje sam vidio u Oslu, nazvala je „Smrt“
Tada najpoznatiji njemački impresionista Maks Liberman imao je veliki umjetnički uticaj na elitne krugove. On je, vidjevši radove Kete Kolvic, bio toliko impresioniran, da je njemačkom caru Vilhelmu II predložio da odlikuje mladu umjetnicu. Ostaće čuven odgovor jednog cara koji ne razumije ni novo vrijeme ni novu umjetnost. On je odbio da odlikuje Kolvicovu sa obrazloženjem da je to – umjetnost slivnika. Vjerovatno jer tamo nema istorijske patetike i herojskih poza. No, neće to biti posljednji sukob sa carskom kućom. Kete je 1906. napravila plakat za izložbu „Kućne radinosti“, koju je htjela da posjeti i carica. Suočena sa licem ispijene i umorne žene na plakatu, carica je odbila da posjeti izložbu sve dok se plakat ne ukloni.
LJEVIČARKA KETE KOLVIC
Gubitak sina i izoštren pogled za bijedu ovog svijeta približili su Kete Kolvic socijalističkom i komunističkom pokretu. Nikada nije bila član nijedne partije, ali je niz njenih plakata ostao da svjedoči o burnom vremenu Vajmarske republike.
Ono što je bila stvarnost radničkih četvrti u Njemačkoj, poslije rata prenijelo se na cijele gradove – bijeda, inflacija, politički nemiri. Kete Kolvic je u Berlinu bila svjedok ratnog poraza, kraja monarhije, stvaranja nestabilne republike, pokušaja revolucionarnog prevrata i njegove propasti.
Njena umjetnička reakcija je snažna. Ona opet bira stranu žrtve. Karla Libknehta i Rozu Luksemburg ubili su pripadnici desničarske paravojske koju su formirale jedinice povratnika sa istočnog fronta. Udovica Karla Libknehta, jedinog poslanika Rajhstaga koji je avgusta 1914. digao glas protiv rata, zamolila je Kete da napravi crtež mrtvog muža u berlinskoj mrtvačnici. To je bilo 25. januara, na dan kada je Libkneht sahranjen sa još trideset i jednom žrtvom Januarskog ustanka. Na Kete Kolvic je sahrana, koja se pretvorila u masovne demonstracije, ostavila dubok utisak. Odlučila je da izradi drvorez, mada se ovom tehnikom nije često bavila. Na donjem dijelu drvoreza je urezala poruku: „Živi mrtvome. Sjećanje na 15. januar 1919“.
O ovom djelu je ostavila svjedočenje: „Kao umjetnik imam pravo da iz svega izvučem emocionalnu sadržinu i da pustim da djeluje na mene i da je predstavim prema spoljašnosti. Tako imam pravo da predstavim opraštanje radništva od Libknehta, pa i da ga posvetim radnicima, a da politički ne slijedim Libknehta. Zar ne?!“
Time je umjetnica rekla da nije partijski ili politički umjetnik, već neko ko slobodnom voljom bira potresnu situaciju kao motiv i to bez ideološkog impulsa.
Ipak, u njenom razvoju postoji jedna konstanta – ona koju je njemački car nazvao „umjetnošću slivnika“. Kete je u svojim crtežima, litografijama, drvorezima i skulpturama zaista imala saosjećanja sa onima sa dna, sa nemoćnima i poraženima. Imala je ženski pogled.
Prolazim kraj potresnih predratnih radova kao što je „Dječja bolnica“ ili „Zarobljenici“ iz ciklusa „Seljački rat“. Ili pored slike „Iz mnogo rana krvariš, narode“. U mašti je Kete Kolvic stalno bila sa poniženima, paćenicima i nemoćnima svih vremena. Njen osjećaj za socijalnu pravdu je ono što stvara kontinuitet u razvoju opusa.
To shvatam kada posmatram sliku „Porođaj u zatvoru“, nastalu 1912. Kete Kolvic je zaista posjećivala ženske zatvore.
NACISTIČKA CENZURA
Na ovoj izložbi sam ponekad imao osjećaj da sam zakoračio u neku od pjesama Gotfrida Bena ili da je ruku Kete Kolvic vodio neki od pjesnika iz čuvene ekspresionističke antologije „Sumrak čovječanstva“.
Po dolasku nacista na vlast 1933. život ove umjetnice se još jednom korjenito mijenja.
Nacisti su imali sličan estetski imperativ kao carska elita. Samo što je nerazumijevanje moderne umjetnosti dodatno bilo skopčano sa opasnim ideološkim tezama o „degeneričnom“ u umjetnosti. Smatrajući sve što odstupa od njihovog herojsko-patetičnog ideološkog kiča zapravo bolesnim, počeli su da uklanjaju „odnarođena“ djela iz muzeja, a umjetnike sa važnih položaja. Tako je i Kete Kolvic bila prinuđena da napusti Prusku akademiju umjetnosti i da preda katedru za grafiku gdje je vodila majstorsku klasu. Njena djela su odstranjena iz muzeja. Ipak su je pustili da na miru radi u ateljeu gdje je do 1940. stvorila svoje pozno djelo. Jedno od najpotresnijih je „Zov smrti“ iz 1937.
Onako kako je morala da prihvati sinovljevu smrt, tako je umjetnički prihvatila i njen dodir – skoro drag, prijateljski. Kao da joj ta ruka kaže – hajde, vrijeme je.
Njoj je sedamdeset godina. Nije to vrijeme za umiranje, neki guraju mnogo duže. Ali ona kao da je željela da završi taj svoj testamentarni ciklus radova. Opet do izražaja dolaze njene umjetničke vrline – nema tabuizovanja, nema skretanja pogleda. Tako je uradila svojih stotinak autoportreta, pa i ovaj koji bi se mogao nazvati „Autoportret sa smrću“.
Već je i Drugi svjetski rat u toku. I u njemu će ginuti Kolvicovi. Njen unuk Peter, na primjer. Prije toga će postati nacista i odreći će se bake. A njegov otac, sin Kete Kolvic, Hans, bio je ljekar, humanista i socijalista.
Mada je umjetnički razgovor sa smrću slutio da joj je umjetnica blizu, prvi je svijet napustio njen muž Karl, nakon 49 godina zajedničkog života. Prije tog jula 1940. Kete Kolvic je uspjela da završi crtež na kojem su njih dvoje – stari ljudi koji zajedno ćute. On joj je podario razumijevanje i podršku. Ona njegovom prezimenu svjetsku slavu.
Ostaće joj još nekoliko mučnih godina u ratu. Bježaće iz Berlina od bombi. Jedna će pogoditi njen stan uništavajući veliki broj crteža, grafika, skica. Sin posljednjeg kralja Saksonije, Ernst Hajnrih Saksonski, konzervativni protivnik nacista, bio je veliki poštovalac njenog djela. Pozvao ju je na svoje imanje gdje je umrla aprila 1944, dvadesetak dana prije kraja rata.
Izlazim iz kelnskog muzeja u novembarsko predvečerje. Dobro je da je još osamdesetih jedna ovdašnja banka otkupila od nasljednika sve radove do kojih se moglo doći. Tako je nastala najveća zbirka na svijetu.
Uskoro će u Kelnu karneval. Reklo bi se da divlja životna razuzdanost ovog grada i nepotkupljiva okrenutost umjetnice tamnoj strani postojanja ne idu zajedno. Ipak, ko zna kakvo bi čudo od umjetnosti nastalo da je Kete Kolvic mogla da pomnije osmotri i tu kolektivnu ekstazu.
Bonus video:
