U sredini dnevnika, skoro na svim televizijama, tačno tamo između udarnih vijesti i onih manje važnih, provlače se skoro pa iste scene. Šetaju advokati ka sudu. Šetaju oni tako njihova skupocjena odijela, torbe, naočare, šešire i satove. Obavezno satove, što skuplje satove. Glume nonšalantnost, u poslu su, sve znaju, a taj dolazak u sud i obraćanje novinarima je puka formalnost. Toliko to puta rade da ih to pojavljivanje smara.
Advokati Begović i Piperović utopili su se u naše ekrane, oni su poput voditelja dnevnika, stalno su tu, neizostavni likovi između (ne)pravde, biznisa i politike. Begović je ekspert da zaobiđe stil, voli karo kao Erdogan, dok je Piperović ležeran toliko da izgleda kao da ga zabolje i za sud jednako koliko i za televiziju. Voljeli ga ili ne, makar ima stav. I to je u redu, brendirao se kao “So what?” lik.
I vidi se, osjeća se, oni više pojma nemaju šta da kažu novo, katkad se čini da kad izađu iz zgrade pred novinare i pukne ih sunce u oči, ne znaju više o kom slučaju treba da pričaju. Piperović izgleda kao da jedva čeka da popije kafu i zapali cigar, a Begović da skine sako jer mu je uzak i vrućina je. Tako nastaju opšta mjesta kojima se hrani javnost već dugo.
I tako svakog dana su u vijestima, u centralnom dijelu dnevnika, neki dežurni advokati na koje smo prinuđeni da se naviknemo, nisu samo dvojica, ima ih desetak, oni nešto besjede, iščuđavaju se (predivna slomijezična je to riječ “iščuđavati”) i obavezno im pobjegne neka prezrivost dok konstatuju apsurd što se uopšte i sudi njihovom potpuno nevinom klijentu.
Ima tu pravih znalaca prava, ima profesionalaca u ne toliko upadljivim odijelima. Ali ima i brdo skorojevića advokata, onih koji ni sebi neće priznati koji bliski predak je bio prvi koji je u toaletu imao wc šolju. Ali pojava toliko advokata je samo posljedica a ne uzrok. Ima toliko dobrostojećih advokata koji se šepure upravo zato što ima previše kriminala. Dakle, to je pitanje ponude i potražnje.
Advokatima je upala sjekira u med, dobro ide zato jer se stalno sudi, a ima kome da se sudi, ima i zašto. Tako da nema srećnije države za advokate od Crne Gore. Svi uhapšeni vrište da su nevini a svi su vile zidali, skupa kola vozili, putovali i krkali u najskupljim svjetskim hotelima. Da smo Švajcarska ili Emirati, pa još da razumijemo, ali u poređenju sa prosječnom platom u Crnoj Gori, toliko je bogataša niklo preko noći, da će nam sigurno faliti još mnogo sudija, tužioca i advokata ukoliko se nastavi češljanje odgovornih i traženje krivaca za pljačkanje države.
Slabo se što proizvodi, bez obzira na to, advokati imaju pune ruke posla. Fenomenalno je što okrivljeni imaju pune ruke para. Nije sporno, samo da dobiju što manje godina, odriješiće kesu. Na novcu ne piše kako je zarađen, bitno je samo da se vrti.
Bilo bi lijepo da nekad neko od naših advokata napiše knjigu o svemu što se dešavalo, o svemu iza kulira i ven opštih mjesta i izjava koje su davali kad izlaze iz suda. Ali sve i da to napišu i objave, uradiće to kad već bude kasno i kad prođe momentum. Jer, to nije oportuno činiti. Tako da, šetaće oni u dnevniku još dugo. Sigurno.
Bonus video:
