Uoči 250. godišnjice knjige "Bogatstvo naroda" sljedeće godine, svijet se sprema da oda počast Adamu Smithu. Ali kog Smitha treba da slavimo? Pronicljivog "oca-osnivača" moderne ekonomije ili filozofa koji je napisao "Teoriju moralnih osjećanja"? Naučnici se već dugo bore sa ovim pitanjem, zagonetkom poznatom kao "problem Adama Smitha", jer se ne tiče samo dualnosti Smithove misli, već i našeg složenog odnosa sa moralom i tržištem.
"Problem" je prvi put formulisan u Njemačkoj krajem 19. vijeka, gdje su ekonomisti istorijske škole, uključujući Wilhelm Hasbach i August Oncken, vidjeli očiglednu kontradikciju između saosjećajne, empatijom vođene moralne psihologije iz Smitove prve knjige i sebičnog računa iz druge. Za njih je sentimentalni Škot iz 1759. bio nepomirljiv sa arhitektom kapitalizma iz 1776. godine.
Ova kontradikcija je odgovarala intelektualnom raspoloženju tog vremena. Kako se industrijski kapitalizam učvrstio, ekonomija se užurbano preoblikovala kao "nauka" odvojena od etike, dok su filozofija i teologija bile ostavljene da brinu o moralnim ruševinama. "Problem Adama Smitha" je tako postao projekcija sopstvene podijeljene ličnosti modernosti: jednu polovinu su apsorbovali mehanizam i efikasnost, a drugu savjest i zajednica.
Ipak, njemački istoricisti nisu bili u pravu, ili barem nisu u potpunosti razumjeli stvari. Kasniji čitaoci - od Jacoba Vinera, osnivača Čikaške škole ekonomije, 1920-ih, do urednika glazgovskog izdanja Smithovih djela 1970-ih (koji su vidjeli samo "pseudoproblem zasnovan na neznanju i nesporazumu") - pokazali su da dvije knjige dijele zajedničku filozofsku osnovu. Smith ne samo da nije napustio svoju raniju moralnu filozofije - on ju je kasnije proširio na ekonomsku sferu. "Nevidljiva ruka" nikada nije bila zamišljena kao oda pohlepi; to je bila metafora za način na koji javna dobra mogu nastati iz pojedinačnih ljudskih motiva (ili "strasti"), pod uslovom da ih institucije pravilno kanališu.
Kako je primijetio Smithov savremenik i prijatelj David Hume, temelj društvenog poretka počiva na krhkoj kombinaciji samoljublja i saosjećanja. Sam Smith, reagujući na ljudsku bijedu, nije pokušavao da iskorijeni lični interes već je htio da ga kanališe kroz navike vrline, građanskog povjerenja i prosuđivanja zamišljenog "nepristrasnog posmatrača". Tržišta, u ovoj viziji, nisu bila moralni vakuumi već produžeci moralnog života.
Ova zabluda opstaje jer je moderna ekonomija, u svojoj težnji ka prediktivnoj tačnosti, amputirala Smithovu psihologiju. U 20. vijeku, kako su modeli postajali sve više matematički, "ekonomski čovjek" je bio lišen sentimentalnosti i konteksta. Nijansirani moralni agent prosvjetiteljstva zamijenjen je konvencionalnim modelom racionalnog proračuna.
Nobelovac i ekonomista Amartya Sen vratio je prvobitnu debatu u prvi plan. "Takozvani problem Adama Smitha", napisao je, "uglavnom je naša sopstvena tvorevina." Za Sena, Smitova ideja o sopstvenom interesu nikada nije bila neprikrivena pohlepa, već osjećaj utkan u tkivo društvenog života - onaj disciplinovan razboritošću, pravdom i dobročinstvom. Sen vjeruje da kontradikcija ne leži u Smithu, već da je ona u našem ograničenom razumijevanju Smitha. Mi smo ti koji su uzdigli pohlepu na nivo vrline.
Nedavna istraživanja su doprinijela ovom razumijevanju. Filozof sa Bostonskog univerziteta, Charles Griswold, prikazuje Smita kao filozofa vrline, a ekonomska istoričarka sa Harvarda, Emma Rothschild, obnovila je njegov prosvjetiteljski humanizam. Zajedno, oni pokazuju da je podjela između moralnog i ekonomskog istorijski artefakt - onaj koga se hitno moramo osloboditi.
Sa raskolom između morala i tržišta koji postaje centralna linija razdora našeg doba, ovaj zadatak je postao hitniji nego ikad. Od finansijske krize 2008. godine i uspona populizma, do globalne vanredne situacije klimatskih promjena i pogrešno usklađene vještačke inteligencije - koji su to nam dodatni dokazi potrebni da bismo dokazali da je naša ekonomija odvojena od etike? Zašto se i dalje čvrsto držimo ideje globalne ekonomije koja će nekom alhemijom transformisati finansijski lični interes u opšte dobro?
Ponovni pogled na Smitha kroz prizmu "problema Adama Smitha", otkriva mislioca koji nas može izvesti iz ove pat pozicije. Smith ne samo da nije propovijedao laissez-faire pristup isključujući sve ostalo, on se bavio moralnim obrazovanjem i institucionalnim dizajnom. Upozoravao je da će trgovina, osim ako nije praćena građanskom vrlinom, pokvariti "moralna osjećanja". Predviđao je izobličenja uzrokovana nejednakošću i opasnosti onoga što bismo danas nazvali "regulatornim zarobljavanjem".
Smithov odgovor nije bio državni socijalizam i neograničena tržišta, već nešto suptilnije: moralna ekonomija zasnovana na empatiji i težnji ka ljudskom prosperitetu. U tom smislu, ona je bliža Aristotelovoj etici vrlina, ili čak modernoj bihejvioralnoj i kooperativnoj ekonomiji, nego mehanističkom utilitarizmu koji mu se često pripisuje.
Ironija je u tome što smo u našoj žurbi da ga proglasimo ocem moderne ekonomije, protjerali Smitha koji bi mogao da iskupi tu disciplinu. Nismo uspjeli da prepoznamo njegova dva ključna djela kao komplementarne elemente jedinstvene, iako nedovršene, "nauke o čovjeku". Rješavanjem "problema Adama Smitha", takođe bismo prevazišli jaz između efikasnosti i empatije koji potkopava cijelu našu civilizaciju.
A problem nije u Smitu već je u našem društvu. Ako su ga mislioci 18. vijeka identifikovali, moramo ga riješiti, ne samo vaskrsavanjem tržišta ili morala, već i oživljavanjem dijaloga između njih. Smith je započeo tu razmjenu, a mi je još nismo završili.
Autorka je vanredna profesorica empirijskih pravnih studija na Univerzitetu u Kembridžu, gostujuća profesorica na Univerzitetu Harvard i glavna istraživačica na grantu Evropskog istraživačkog savjeta za pravo i znanje
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
