Eto tako, još jedan Njegošdan protekao je u mučnom tumaranju Crne Gore između crkve i kapele na Lovćenu.
Najpre se oglasio "eks premijer" Zdravko Krivokapić, ali više kao glasnogovornik mitropolita Amfilohija nego samog Njegoša. Otvorenim pismom predsedniku države Jakovu Milatoviću i premijeru Milojku Spajiću u kojem traži da "pokrenu obnovu kapele na Lovćenu u sklopu obeležavanja 20 godina od nezavisnosti Crne Gore, 175 godina od upokojenja Petra II Petrovića Njegoša i 180 godina od izgradnje Kapele na Lovćenu".
Bivši predsednik crnogorske Vlade smatra da je ovo dug, pre svega, prema mitropolitu Amfilohiju, a tek potom ispunjenje Njegoševog zaveta, čija je verodostojnost takođe predmet polemika.
"To je naša višestruka obaveza, zavjet i dug, a vama dvojici pripala je čast da veliki san i neispunjenu želju našeg mitropolita Amfilohija pretočite u stvarnost", piše Krivokapić.
Ili, u prevodu, jes' to Njegošev amanet, ali, gospodo, fatva vam stiže ni od koga drugog negoli od Rista Radovića, pa vi vidite.
Ova svetkovina, naravno, nije se ni mogla zamisliti bez Andrije Mandića, koji je i tokom zvanične posete SAD našao vremena da se obrati ovdašnjoj javnosti o jednoj od njemu "favorite" tema. Sastao se sa vladikom vašingtonsko-njujorškim i istočnoameričkim Srpske pravoslavne crkve Irinejem i uručio mu sliku Njegoševe kapele na Lovćenu "kao simbolom da se njegov zavjet nije zaboravio i da kao država i društvo moramo ispraviti istorijsku nepravdu i učiniti da, ne remeteći postojeći spomenik kulture koji je simbol jednog vremena, kapela ponovo krasi vrh Crne Gore".
Prigodan poklon, jer je predsednik parlamenta, u svom jurišu pomirenja Crne Gore, u paketu sa četnicima, jula prošle godine reciklirao ideju mitropolita Amfilohija obelodanjenu 2012. godine u pismu tadašnjem premijeru Igoru Lukšiću.
"To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu", piše na početku obraćanja Amfilohija, citirajući Njegoša i obrazlažući potom detaljnu istoriju crkve Svetog Petra Cetinjskog.
Lukšić, bez obzira na kletvu, nije čak ni odgovorio na Amfilohijevo pismo, bez obzira na to što je "Morački Jasnovidac", kako mitropolita naziva Matija Bećković, epigon svih novijih srpskih usuda, temeljito obrazložio svoju ideju.
Crkva je, podseća mitropolit, izgrađena 1845. godine na mestu koje je sam Njegoš "obilježio i izričito zavještao da u njoj bude sahranjen". Prvi put je srušena između 12. i 13. avgusta 1916. godine, dan posle autrougarskog osvajanja Lovćena, kako navodi Amfilohije, radi podizanja na njenom mestu spomenika (visine "od 16 do 32 metra") Franji Josifu "kao geniju pobjede i slave". Njegoševe kosti su bile prenesene u Cetinjski manastir, ali, iako je Komisija odobrila projekat slikara arhitekte Marka Rašice iz Dubrovnika, "okupatorska vlast, međutim, vidjevši svoju propast, ponudila je obnovu crkve 1918. godine", piše mitropolit.
Radovi na obnovi crkve i izgradnji puta do vrha Lovćena počeli su u julu 1924. Mitropolit Gavrilo je u međuvremenu obavešten da je kralj Aleksandar Karađorđević odlučio da na Lovćenu podigne spomenik-mauzolej Njegošu i da ga je već naručio, prema projektu Ivana Meštrovića. Zatraživši audijenciju Gavrilo je obavestio Aleksandra da Crkva ne može prihvatiti Meštrovićevu kapelu - mauzolej, kako ističe Amfilohije, jer "ne samo što ona kao takva ne odgovara jednom pravoslavnom episkopu, nego što bi to bilo i direktno gaženje posljednje volje Petra II Petrovića Njegoša".
Karađorđević je prihvatio ovakvu argumentaciju i zahtev da se obnovi crkva-kapela u svom prvobitnom obliku, Meštroviću se izvinio i ustupio mu izgradnju spomenika Neznanom junaku na Avali.
Izgradnja crkve na Lovćenu završena je 10. septembra 1925. a po svedočenju istoričara Dušana Vuksana, člana Glavnog odbora za obnovu hrama i prenos Njegoša na Lovćen "oblik i veličina kapele ostao isti: nova kapela podignuta je na temeljima stare", samo što je "prostor oko kapele mnogo proširen, podzidan i obzidan kamenom veoma lijepim od iste vrste lovćenskog kamena. Vrata su od bronze, preko njih je krst i inicijali Vladike Rada (P. P.) i dva orla".
Zemni ostaci Vladike Rada bili su preneti i pohranjeni u novi umetnički sarkofag u crkvi 21. septembra 1925. godine.
Italijani su Njegoševu zadužbinu na Lovćenu aprila 1942. godine topovima gađali s Orlova krša i znatno je oštetili.
Crkva Svetog Petra Cetinjskog je drugi put srušena 1972. godine i, kao što je poznato, na tom mestu je po naumu komunističkih vlasti izgrađen Mauzolej kao plod, kako kaže Amfilohije, "čudne simbioze meštrovićevskog faraonsko-rimskog paganskog duha vajarstva (nadahnutog savremenim mu zapadnim naci-fašističkim monumentalizmom) i staljinističko-brozovskog socrealizma, tj. duha takve 'mitomanije'".
Valja reći i da se Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP) zalaže za obnavljanje crkve na Lovćenu u obliku kakva je sagrađena u vreme Petra II Petrovića Njegoša i nije ni za rušenje mauzoleja, niti za njegovo izmeštanje.
Drugoj strani ideja obnavljanja kapele po Mandićevoj inicijativi je, blago rečeno, neprihvatljiva ili, kako je to pisalo na onom transparentu: "Dok se Zemlja oko Sunca kreće, Cetinje to dozvoliti neće".
"Lovćen je najveći crnogorski simbol, crnogorski Olimp i vertikala vječne Crne Gore. Mandiću, na Lovćenu ćeš graditi taman ka' što ste održali riječ 'dogodine u Prizrenu'. Ne igraj se vatrom, jer ti taj naum nikad neće proći", reći će svojevremeno Nikola Đurašković, gradonačelnik Prijestonice.
Ništa blaži nije ni istoričar Novak Adžić.
"Mitropolit SPC u Crnoj Gori (Amfilohije - prim. aut.) već 30-ak godina, otkad je zauzeo tu poziciju, najavljuje da će se sa vrha Lovćena ukloniti Njegošev mauzolej i vratiti navodno Njegoševa kapela, a to je u stvari kapela koju je Aleksandar Karađorđević podigao 1925. i koja je predstavljala, kako je davno zapisao akademik istoričar dr Vladimir Dedijer, simbol uništenja Crne Gore, simbol svrgavanja dinastije Petrović Njegoš i simbol ukidanja autokefalne Crnogorske crkve", izjavljivao je Adžić.
Kako to obično biva, Rade Tomov ostao je i ovoga puta u senci besomučnog traženja odgovora na pitanje da li je obnova kapele, odnosno crkve Svetog Petra Cetinjskog, na Lovćenu, duhovnog ili svetovnog karaktera, radi li se zaista o ispunjavanju Njegoševog zaveta ili je reč samo o upotrebi jednog od najznačajnihijih ljudi u istoriji Crne Gore u aktuelnu, prilično ovozemaljsku raspru između dva pola crnogorske politike.
Neko neupućen u crnogorska aktuelna zbivanja, osim poslovične zbunjenosti, mogao bi i zapitati: pa, dobro, braćo Crnogorci i Srbi, u čemu je problem?
I, zaista, ostaje nejasno, pre svega, da li se radi o crkvi ili kapeli, da li je ovo zdanje na Lovćenu možda do prvog rušenja crkva Sv. Petra, a od obnove kapela? Je li bila do 1925. "crnogorska" crkva, a potom karađorđevićka, odnosno "srpska" kapela? Logično, onda se postavlja pitanje, šta će se obnavljati: crkva ili kapela? I da li su Mandićevi oponenti generalno protiv obnove kapele ili se suprotstavljaju ovoj ideji jer je zagovara "četnički vojvoda"?
Što se tiče pojmovnog nesaglasja, mitropolit Amfilohije u pismu Lukšiću koristi i jedan i drugi pojam. (Be)smisao ove dileme se nameće ako pažljivije analiziramo rečnik Andrije Mandića koji isključivo, gotovo bez izuzetaka, koristi izraz "kapela", dok njegovi oponenti češće govore o "crkvi".
Jasno je zbog čega. Valja se napraviti što veća razlika između ova dva objekta, zvali ih kapelom ili crkvom Svetog Petra Cetinjskog. Kako navodi Novak Adžić, 1925. izgrađena je "nova i drugačija kapela, ne od lovćenskog no značajnim dijelom od venčačkog kamena ('od Topole'), to je bila kapela različitih dimenzija i simbolike i kapela kralja Aleksandra Karađorđevića". Na drugoj strani su tvrdnje da je kapela-crkva bila na istom mestu, da su isti i temelji, veličina, spoljašnost i unutrašnjost. Jedina razlika između izvorne i obnovljene građevine, kako to kaže Jovan Markuš, bivši gradonačelnik Cetinja, je u okolnom zidu koji je napravljen "da ljudi ne bi padali dolje" i reljefu Svetog Đorđa koji je krsna slava porodice Petrović Njegoš. Po svedočenju već pomenutog Dušana Vuksana "oblik i veličina kapele ostao isti: nova kapela podignuta je na temeljima stare".
Pre i posle prvog i drugog rušenja, kao i danas, objekat na Jezerskom vrhu imao je isti osnovni podtekst - želju Njegoševu da tu počiva. Iako ima sporenja i oko tog Njegoševog zaveštanja, ovaj deo predistorije crkve-kapele postaje manje važan za obe strane.
Ovakvo rezonovanje, koliko god da je jednostrano i prizemno, iz ugla aktera ove storije je razumljivo jer, kako to primećuje Nikola Šaranović, "ekskluzivno crnogorstvo" recituje "Crni dane, a crna sudbino!", preskačući "O kukavno srpstvo ugašeno", a "inkluzivno srbijanstvo" - "Mala ti je žertva sva Srbija, od Dunava do mora sinjega", ne dobacujući do "Crnu Goru pokorit ne mogu".
Zato se danas u Crnoj Gori, kad se kaže "Njegoševa kapela" po pravilu ne govori o Petru II Petroviću i njegovom zaveštanju, već o Aleksandru Karađorđeviću, 1918. godini, "prisilnoj aneksiji" ili "prisajedinjenju", odnosima Srbije i Crne Gore tada, danas i u budućnosti.
Upravo iz takvog fokusa, iako se čini, na prvi pogled, da se radi o prisvajanju kapele-crkve, reč je o prilično prizemnom svojatanju Petra II Petrovića po logici - ako je naša kapela-crkva, naš je i Njegoš, a ako je Njegoš naš, naša je i Crna Gora. Ili, preciznije rečeno, cuius ecclesia, eius regio - čija je crkva, njegova je i država.
Eto tako.
Bonus video:
