Prije 15 godina, tačnije u maju 2009. godine, u "Vijestima" sam objavio kolumnu pod nazivom: "Tradicija koja se ruši", koju sam pisao povodom 60 godina Instituta u Igalu od njegovog osnivanja 30. 8. 1949. Danas, 15 godina kasnije, mogu da zaključim da je tradicija Instituta kao evropske rehabilitacione ustanove - definitivno srušena. Ovu kolumnu želim da pišem u stilu poznate jevrejske izreke: "Imao pa nemao".
Te 1949. godine, prema zapisima prvog direktora, primarijusa dr Svetozara Živojnovića, imali smo: " Divno južno primorsko podneblje sa suptropskom vegetacijom i mirisnim kristalno čistim vazduhom, plavo i slano more sa ravnim pješčanim obalama kroz čiju se prozirnu vodu na njegovom dnu vidio crni talog, u narodu već ranije poznati ljekoviti mulj. Iznad ušća rijeke u gustom šipražju bodljikave žukve čuo se duboki klokot hladnih izvora Sutorinske slatine čije su se vode gubile u koritu obližnje rijeke, a stanovnici okolnih sela znali su da su ove vode ljekovite ..." Pored ovog rajskog prostora, imali smo vizionarsku ideju dr Živojnovića i čuvenog arhitekte Dobrovića koji su čitav prostor Igala, do ušća rijeke Sutorine, predvidjeli za zonu zdravstvenog turizma kojim bi se jedinstveni prirodni potencijal Igala vrednovao sa ekološkog, zdravstvenog i ekonomskog stanovišta.
Imali smo prije više decenija detaljan plan Igala u sklopu "Plana razvoja regije Južni Jadran", koji su finansirale UN. Na tom projektu radili su najeminentniji stručnjaci Francuske i Italije kao i urbanistički zavodi Hrvatske i Crne Gore. Oni su podržali viziju dr Živojnovića i prof. Dobrovića i zaključili: "Da sve komponente razvoja ovog lokaliteta treba da budu podređene skladnoj izgradnji i funkcionisanju zdravstvenog turizma u Igalu".
Imali smo veoma dobar stručni rad koji, uz veoma dobar kvalitet prirodnih terapijskih činilaca, nije ostao nezapažen van granica tadašnje Jugoslavije. Od 966. počinju organizovano da stižu pacijenti iz skandinavskih zemalja, naročito iz Švedske. Kasnije se program proširio na Norvežane sa kojima je 1974. potpisan trajni ugovor, pa smo već 1984. godine imali na liječenju 1.600 pacijenata iz Skandinavije koji su na liječenju ostajali po 28 dana (bolesnički dan iznosio je 110 dolara po pacijentu). Institut je bio jedinstvena ustanova u ovom dijelu Evrope koja se bavila izvozom znanja i usluga. Impresivan je podatak da je stalno vođena briga o školovanju kadrova, proširivanju znanja i iskustva zaposlenih na svim radnim mjestima. Na ovaj način, sopstvenim snagama i znanjem, ostvarivali smo veliki devizni prihod, izvozeći naše znanje na veoma zahtjevno zapadno tržište. Institut je imao i činjenicu jedinstvenu u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, zahvaljujući tadašnjem direktoru prof. dr Milutinu Živkoviću, koji je takođe bio vizionar i nije ograničio samo na liječenje inostranih pacijenata, već je organizovao usku saradnju naših i stranih stručnjaka (ljekara, medicinskih sestara, terapeuta i ostalog medicinskog osoblja).
Imali smo stalno prisustvo medicinskog osoblja iz Švedske i Norveške i povremeno prisustvo njihovih stručnjaka iz reumatologije. Isto tako, radnici Instituta, svih medicinskih profila su odlazili na kraće specijalizacije radi upoznavanja sa načinom njihovog rada. Imali smo izuzetne naučne seminare naših i skandinavskih stručnjaka koji su održavani svake godine naizmjenično u jednoj ili drugoj zemlji. Seminari su predstavljali još jedan vid stručne saradnje naših i njihovih vrhunskih stručnjaka gdje se raspravljalo o pojedinim stručnim problemima, unapređenju i kritičkom preispitivanju našeg rada. Imali smo u Institutu organizovane obimne programe naučno istraživačkog rada iz reumatologije, fizikalne medicine i rehabilitacije. Organizovana je sa Medicinskim fakultetom iz Beograda, nastava za postdiplomske studije ljekara iz reumatologije na nivou Jugoslavije, zatim se odvija specijalizacija iz fizijatrije, gdje je za specijalizante organizovan staž i polaganje ispita.
Imali smo 1975. godine i istureno odjeljenje Više škole za fizioterapeute iz Zagreba, kako bi se riješio problem deficitarnosti ovog kadra. Vrlo je važno napomenuti da su sve troškove školovanja studenata i troškove nastavnog osoblja snosili radni ljudi Instituta. Isto tako je organizovana i srednja škola za fizioterapeute. Imali smo devedesetih godina prošlog vijeka, četiri doktora medicinskih nauka (M. Živković, J. Knežević, S. Radović i Lj. Radojičić) koji su ujedno bili i članovi Medicinskog instituta iz Titograda koji je bio kompetentna ustanova koja će 1994. godine realizovati ideju otvaranja Medicinskog fakulteta u Podgorici.
Ponosan sam što sam skoro četiri decenije učestvovao u ovom evropskom usponu, krunisanom izgradnjom druge faze Instituta (1986) koja predstavlja jedinstveno arhitektonsko rješenje (koštalo preko 50 miliona dolara) koji se u "ekološkoj" Crnoj Gori neće ponoviti ni kad ona "uđe u Evropu".
Prelazeći na drugi dio kolumne - nemati, citiraću odavno zaboravljenog profesora Živkovića koji mi je po odlasku u penziju jednom prilikom rekao: "Vidite, kolega, kako smo dobro postavili Institut, već ga dvadeset godina ruše, a ne mogu ga srušiti". Mislim da se stari profesor prevario i da rušenje ide brže nego što je on očekivao. Pa ćemo bez elaboriranja taksativno da nabrojimo šta sada u Igalu "nemamo":
Više u Igalu nemamo "prozirnu morsku vodu na čijem se dnu vidi crni talog", kako je opisivao osnivač Instituta dr Živojnović, već je po prvi put 20. juna 2024. bilo zabranjeno kupanje zbog zagađenog mora i podmorja. Nemamo više "bujnu suptropsku vegetaciju" u zalivu Igala, ona je posljednjih godina uništena sa dva velika požara koja su uništila uvijek zelenu vegetaciju makije i time definitivno izmijenila imidž okoline Igala. Nemamo više čistu rijeku Sutorinu jer joj je otpadom devastirano i izvorište i ušće. Nemamo više ni "klokot sutorinske Slatine", zato što su svi izvori ove mineralne vode "ukrašeni" septičkim jamama jer jedino ovo područje nema kanalizaciju. Nemamo više "mirisavi i kristalno čisti vazduh", a nećemo ga ni imati jer se u neposrednoj blizini Instituta završava izgradnja autobuske stanice (buka i izduvni gasovi). Nema Institut više ni izlaz prema moru, jer su tu naši planeri predvidjeli izgradnju stanova za tržište, ne planirajući ni minimalni koridor za pacijente Instituta. Nemamo više ni bazen Instituta, koji je bio najljepši u državi. Nemamo ni dječije odjeljenje koje je projektovao čuveni Dobrović, čija su urbanistička rješenja Igala, isto kao i danas, upropastili tadašnji političari, zbog kojih je dr Živojnović tada dao otkaz i otišao u prijevremenu penziju.
Bili smo i ostali društvo koje ne zna upravljati svojim izuzetnim prirodnim bogatstvom i kao takvi ne možemo upravljati svojom budućnošću. Kontroverzni investitori u čitavoj Crnoj Gori nemaju nikakvu drugu ideju da plasiraju svoj ogromni novac - sem izgradnje stanova za tržište. Sve političke strukture u našoj opštini, poslije "antibirokratske revolucije", pokazuju neviđenu simbiozu. Odluke se donose u korist onih koji investiraju u beton, a ne u budućnost. Naša vlast fingira funkcionalnost, njihova aktivnost je retorička, koja omogućava dalje propadanje. Sve je sračunato da vlast obogati partijske finansijere koji će znati da se oduže svakoj garnituri novokomponovanih političara. Desila se prava tragedija jer su visokokvalitetne lokacije u neposrednoj blizini Instituta potrošene za izgradnju stanova-apartmana. U Igalu nemamo nijednog velikog investitora, već se pojavljuju desetine malih, koji čekaju da unovče svoje parcele, zidajući apartmane za tržište i tako za sva vremena unište perspektivu zdravstvenom turizmu.
Izgleda da nas od ove pošasti ne može spasiti ni Unesko, koji nam predlaže da zastanemo i da preispitamo ovu euforiju betoniranja obale. Unesku se protivi aktuelni ministar Radunović, a i naše rukovodstvo smatra, da bi ova akcija Uneska "predstavljala katastrofu" za našu opštinu. Iako su iz različitih političkih opcija, najsličniji su bivšem ministru održivog razvoja Sekuliću, koji je 2013. godine izjavio: "Budva je urbanistički uništen grad, treba je pustiti da propadne do kraja". Uskoro očekujemo sličnu izjavu za Institut i za Igalo: Igalo je urbanistički uništeno, pustimo ga da propadne do kraja.
Autor je viši naučni saradnik Instituta "Dr Simo Milošević"- Igalo
Bonus video:
