Koliko jedno društvo može da podnese mržnje prije nego se uruši, na ovaj ili onaj način? Varljiva dinamika mržnje - u jednom trenutku izgleda marginala ili egzotična, a već u sljedećem - nezaustavljiva i sveprisutna? Kako ta alhemija funkciniše i da li ju je moguće preokrenuti i/ili nadvladati na bilo koji društveno prihvatljiv način?
Sjećam se jednog sjajnog filma (Mržnja, Metju Kasovic, 1995) - snimljen u crno bijeloj tehnici, film je ne samo (tada) nova i istinita slika pariskih predgrađa, već i ogled o mržnji koji je nagovijestio mnoge vidove one stvarnosti i one politike koja će obilježiti vrijeme koje je tek dolazilo, drugačijom energijom pobune i beskompromisnog društvenog gnjeva.
Današnji crnogorski film o mržnji morao bi biti jednako inovativan i surov. I morao bi makar pokušati da odgovori na pitanje - kako mržnja, onamo gdje joj se pusti na volju, onamo gdje joj se otvori prostor, tako lako i ubjedljivo postaje gospodar igre.
Zabjelski Lov na Turke, svakodnevna politika, utakmice, ulica, čak i škola i dvorište, sve je njena pozornica. Najviši crkveni velikodostojnici ne ustežu se u promociji mržnje, najkonkretnije nacionalne, ideološke, političke mržnje. I nećete naići na stid tamo gdje ona gospodari.
Teško zemlji gdje je mržnja tako popularna i tražena.
Kome sve mržnja dobro dođe?
Ovdje i danas to je kao najuspješnija mala privreda, kao jedina djelatnost koja je u stalnom rastu.
Sjećam se dobro - i previše dobro, na žalost, devedesetih, ali današnja mržnja je kao neki novi soj virusa, još teža i još grđe posljedice ostavlja. Djeluje strašnije, uprkos sjećanju na ono vrijeme i puteve mržnje koji su pokazali najsurovije lice jednog i inače surovog svijeta.
Mnogo puta ste se pitali, siguran sam - znaju li mrzitelji i ostali službenici mržnje da će doći sjutra. Ovo je vrijeme kada vam takvo pitanje zvoni u ušima, kao stalni refren jedne naporne pjesme. I što je to “sjutra” za ove naše mrzitelje. Sjećam se kako su neki iz devedesetih počeli da se zgražavaju nad mržnjom čim su prešli na drugu stranu,... Onda su, takvi, to je zakonomjerno, počeli da mrze one koji se sjećaju da su nekada bili mrzitelji.
Da postajemo društvo mržnje vidi se i po tome što sve priče protiv mržnje, a koje uslijede nakon kakvog incidenta, djeluju neubjedljivo i lažno. Pred njom političari djeluju kao olovni vojnici. Kao da mržnja uvijek ima gol prednosti, što god da uradite i kako god lijepu akciju izvedete. Kako god odigrate, ona je već u vođstvu.
Čudna je i ta predanost mržnji. Malo je vokacija, a malo i zanat. Tehnika. Pogledajte predsjednika Srbije Vučića, majstor zanata: njegova mržnja je uvijek “defanzivna”. Tada ljudi prije povjeruju, lakše se prepuste. U najkraćem - najmoćniji i najzaštićeniji čovjek u državi stalno kuka da će neko da ga ubije. Samo što nije. Za to vrijeme on sipa mitraljezom sa svih mogućih tv stanica. Jedinstven sistem vladanja, izvjesno. Golom mržnjom magnetiše sve najniže i najgore u jednom društvu. Beskrajna mobilizacija otpada.
Mržnja koju emituju tribine na fudbalskim utakmicama priča je za sebe, ne bez dodira već pominjanih devedesetih godina, ali i sa mnogo toga još, što se dodavalo protokom vremena i zlosrećnog političkog iskustva postjugoslovenskih društava.
Ne znam i nije lako zamisliti kako bi trebalo da izgleda katarza koja bi sve ovo što imamo na sceni - obesmislila i obesnažila. Ta bi katarza, izgleda mi ponekad, da bi djelovala morala biti - čista čarolija.
Kako ćemo jedni s drugima kad dođe sjutra? Koje samoobmane ćemo pretvarati u mantre izlječenja. Koje je, ovdje, uvijek privremeno. Samo do sljedeće istorijske “šanse”, do narednog karnevala mržnje.
I najopasnije: mržnja baca duge sjenke.
Ispod kojih se nikome nije lako izvući.
Bonus video:
