Nekada je bilo uobičajeno govoriti o “liberalnom međunarodnom poretku”. Ovaj termin se koristio iako institucionalni mehanizmi koji su ga pratili nisu uvijek bili u potpunosti liberalni, međunarodni ili uređeni. Ali smisao ideala nije da opiše stvarnost, već da usmjerava ponašanje. Decenijama je većina zemalja težila da bude dio liberalnog poretka i doprinese njegovom razvoju (iako su neke više voljele da se odupru ili prevare sistem).
Ti dani su nesumnjivo prošli. Ušli smo u novu eru globalnog nereda. Jasno je da je postepeni uspon Kine i drugih zemalja u razvoju morao da izazove sistem koji su stvorile zapadne sile nakon Drugog svjetskog rata. Ali odlučujući faktor u propasti liberalnog međunarodnog poretka bila je odluka njegovog glavnog arhitekte, Sjedinjenih Država, da ga napuste. Američki lideri više nisu na liniji obećanja Džona F. Kenedija da će “platiti bilo koju cijenu, snositi bilo koji teret, izdržati bilo kakve teškoće, podržati svakog prijatelja i suprotstaviti se svakom neprijatelju kako bi se osigurao opstanak i uspjeh slobode”.
Da, Amerika nije uvijek bila dosljedna u poštovanju međunarodnog prava ili u podržavanju Ujedinjenih nacija i njenog multilateralnog sistema saradnje. Ali nema sumnje da bi se bez podrške SAD cijela ova struktura urušila. To se, izgleda, sada i dešava. Pod vlašću druge administracije predsjednika Donalda Trampa, Amerika otvoreno osuđuje stari liberalni poredak: državni sekretar Marko Rubio izjavio je da on “nije samo zastario; sada je oružje koje se koristi protiv nas”.
Međunarodni poredak, po definiciji, pretpostavlja zajednička pravila. Trampova administracija je, međutim, neskriveno neprijateljski nastrojena prema takvim ograničenjima. Ona otvoreno vodi politiku u kojoj sopstveno tumačenje svojih interesa stavlja iznad svega i pokazuje se spremnom (čak i željnom) da se brutalno odnosi prema svojim prijateljima i saveznicima u tom procesu.
Trampove kaznene tarife su samo dio priče. On je odbacio sva pravila, uključujući i uvođenje uvoznih carina iz razloga koji nisu povezani sa trgovinom. Proces je tek počeo, ali nema sumnje da će globalna ekonomija platiti visoku cijenu zbog Trampove destruktivne vladavine, ali će na duge staze, vjerovatno, najviše patiti - američka ekonomija.
Sam koncept međunarodnog prava u suštini je izbrisan iz spoljne i ekonomske politike Sjedinjenih Država. Dugogodišnje ideje o geopolitici kao rivalstvu između demokratskih i autoritarnih režima sada djeluju besmisleno. Tramp i njegovi poslušnici selektivno govore o ljudskim pravima, na primjer, iznoseći lažne tvrdnje o genocidu nad bijelim farmerima u Južnoj Africi (dok Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali jedva zaslužuju pomen).
U Americi je postojalo razumljivo nezadovoljstvo “vječnim ratovima” u Avganistanu i Iraku, i zakašnjelo priznanje da strane zemlje ne mogu jednostavno biti obnovljene pod diktatom SAD. “Unipolarni” trenutak nesporne američke moći - od pada Berlinskog zida do pojave Kine kao tehnološke supersile - nesumnjivo je doprinio ovoj američkoj aroganciji.
Ali sada se klatno okrenulo u drugom smjeru. Od Grenlanda do Panamskog kanala, Amerika je postala motor međunarodnog nereda, pridruživši se Rusiji u njenom besmislenom agresivnom ratu protiv Ukrajine i njenom eskalirajućem ratu u sjenci protiv Evropske unije. U međuvremenu, čitavi regioni - od Roga Afrike do Sudana i Sahela - tonu u sukob i haos, i čini se da za to nikoga nije briga. Osim toga, Amerika je preokupirana svojim malim “ratom po izboru” protiv režima Nikolasa Madura u Venecueli.
Uprkos svojoj industrijskoj moći i rastućim pomorskim resursima, Kina vjerovatno neće popuniti prazninu koju su ostavile Sjedinjene Države. Za sada, Kinezi postupaju oprezno, aktivno se opirući onome što doživljavaju kao zastrašivanje od strane SAD, ali se uzdržavaju od miješanja u razne sukobe širom svijeta. Kina otvoreno teži novom svjetskom poretku, a ne očuvanju liberalnog poretka predvođenog Sjedinjenim Državama, koji je bio na snazi osamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata.
Ali, nikakav novi poredak nije na vidiku. Ušli smo u period globalnog nereda: neliberalni režimi jačaju, a stare strukture međunarodnog poretka se ruše. Ovi trendovi bi i sami po sebi bili dovoljno opasni, a klimatske promjene, rizik od pandemija i pojava potencijalno destabilizujućih tehnologija, uključujući vještačku inteligenciju, čine ih još opasnijim.
Da bi se izašlo na kraj s ovim prijetnjama, potrebna je saradnja. Ali ni nje nema na vidiku. Ako u ovoj eri globalnog nereda postoji ikakva nada, ona se može naći u malim koalicijama (“plurilateralizam”) usmjerenim na specifična pitanja - trgovinska pravila, globalno zdravlje, energetska tranzicija, i tako dalje. Zemlje koje prepoznaju opasnosti sa kojima se suočavamo moraće da pronađu nove načine da se udruže svoje snage.
Autor je bivši premijer i ministar inostranih poslova Švedske; bio je specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
