U mnogim zemljama svijeta krajnja desnica je postala najdinamičnija politička snaga. Razlog je dijelom to što su desničarski populisti vješti u predstavljanju sebe kao zaštitnika ugroženog nacionalnog identiteta i suvereniteta.
Najupadljiviji primjer je predsjednik SAD, Donald Tramp. Ubrzo nakon stupanja na dužnost insistirao je na tome da je zaštita Amerikanaca od “poplave ilegalnih stranaca i droge koja se preliva preko naših granica” njegova “dužnost kao predsjednika”, predstavljajući svoju imigracionu i trgovinsku politiku kao oblik nacionalnog spasa.
Drugi krajnje desni lideri - uključujući premijera Mađarske Viktora Orbana, predsjednika Indije Narendru Modija, predsjednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana i političke figure poput Najdžela Faraža u Velikoj Britaniji i Marin Le Pen u Francuskoj - oslanjaju se na slične nacionalističke i ksenofobne ideje.
Liberalne elite, koje su odavno odbacile nacionalizam, sklone su da takvu retoriku smatraju nazadnom. Na Zapadu je, naročito, nacionalizam diskreditovan poslije Drugog svjetskog rata, a okretanje temi nacionalnog identiteta uglavnom je zamijenjeno naglaskom na individualnoj autonomiji.
Ipak, rezultati anketa dosljedno pokazuju da pripadnost državi i dalje oblikuje samosvijest većine ljudi. To može djelovati paradoksalno, ali glavne političke jedinice u savremenom svijetu jesu nacionalne države, pa je nacionalni identitet, u izvjesnom smislu, ugrađen u nju. Studije pokazuju i da pripadnost velikom kolektivu pomaže da kategorizujemo svijet i pronađemo svoje mjesto u njemu, povećavajući naše samopoštovanje i smanjujući rizik od socijalne izolacije.
Refleksivno liberalno ignorisanje nacionalnog identiteta nije to pitanje učinilo manje značajnim. Naprotiv, stvorio se vakuum koji su politički preduzetnici požurili da popune. Zbog odsustva uvjerljive liberalne koncepcije samoopredjeljenja, mnogi su se vratili tradicionalnim - i često isključivim - markerima, poput etničke, rasne ili vjerske pripadnosti. Lideri krajnje desnice iskoristili su ovaj oblik politike identiteta da podstaknu strah od imigranata, od navodno neasimilabilnih manjina i od nadnacionalnih tijela koja nameću nepoželjne zakone.
Prečesto su progresivci ignorisali ove strahove ili su njihove uzroke tretirali kao probleme koje može riješiti tehnokratsko kreiranje politike, ali nisu prepoznali koliko su oni usko povezani sa kulturnim identitetom birača. Zato ne treba da čudi što politiku u toliko zemalja danas oblikuju oživljeni krajnji desni pokreti i liberalni establišment koji se bori da povrati svoje pozicije.
Da bi se suprotstavili isključivom nacionalizmu krajnje desnice i njihovom neprestanom raspirivanju strahova, liberali moraju da razviju ujedinjujući politički i kulturni narativ. Ali koji ideali bi trebalo da bude njegova osnova? Iako je naglasak na zajedničkim vrijednostima važan, ustavni patriotizam sam po sebi obično je previše apstraktan da bi obezbijedio stvarnu društvenu koheziju. Uski fokus na dobrom upravljanju državom takođe je rizičan, jer se i u dobro vođenim sistemima mogu pojaviti problemi.
Za razvoj dugoročne političke vjere važna su tri kriterijuma. Prvo, ona mora imati emocionalno jezgro. Njegov specifičan oblik će vjerovatno varirati od zemlje do zemlje, ali su emocije neophodne.
Zapadni progresivci mogu naći inspiraciju u protestnom pokretu koji je 2023. godine zahvatio Izrael. Na masovnim skupovima širom zemlje, patriotski nastrojeni demonstranti predstavljali su sebe kao prave zaštitnike nacionalnog identiteta Izraela, optužujući premijera Benjamina Netanjahua da zemlji pokušava da nametne autoritarnu viziju nespojivu sa njenim demokratskim i jevrejskim karakterom navedenim u Deklaraciji o nezavisnosti.
Slična dinamika primijećena je u Poljskoj. Pred parlamentarne izbore 2023. godine, opozicione partije su članstvo zemlje u Evropskoj uniji označile kao sastavni dio zapadnog identiteta zemlje i upozorile da bi autoritarni zaokret tada vladajuće partije “Pravo i pravda” (PiS) predstavljao prijetnju tom identitetu.
Iskustvo Brazila pokazuje da kontranarativi mogu biti podstaknuti i spoljnim pritiscima. Kao odgovor na Trampove napade na brazilski suverenitet, predsjednik Luiz Inasio Lula da Silva založio se za nezavisni, pluralistički Brazil, dok je svoje protivnike sa krajnje desnice - posebno bivšeg predsjednika Žaira Bolsonara - prikazivao kao predstavnike američkih interesa.
Uspješan liberalno-nacionalistički narativ takođe mora biti istinski inkluzivan, sposoban da mobiliše široku izbornu koaliciju i prevaziđe demografske, društvene i klasne podjele. Kako je rekao Lula, zemlja “pripada vojnicima, učiteljima, ljekarima, stomatolozima, advokatima, prodavcima hot-dogova, malim i srednjim preduzetnicima”.
Na kraju, pošto ljudi imaju urođenu potrebu za pripadnošću, svaki efikasan politički narativ mora njegovati osjećaj zajedništva i zajedničke sudbine. Za to je potrebno vraćanje nacionalnih simbola koje je prisvojila ekstremna desnica i njihovo prožimanje demokratskim vrijednostima. Nedavna pobjeda Roba Jetena nad liderom krajnje desnice Gertom Vildersom na parlamentarnim izborima u Holandiji - djelimično vođena strateškom upotrebom nacionalnih simbola - nudi koristan model. Grupe civilnog društva i opozicione stranke u Izraelu, Poljskoj i Brazilu takođe su učinile nacionalne zastave centralnim dijelom svojih kampanja.
Ipak, liberalni nacionalizam ne bi trebalo da se oslanja na jednu ideju; on mora da upija mnoštvo narativa koji se međusobno pojačavaju i odražavaju zajedničku građansku viziju. Ključno je da cilj nije pridobijanje tvrdokornih ksenofoba, već umjerenih i konzervativnih birača kojima je duboko stalo do svojih zemalja i koji možda iz straha podržavaju neliberalne lidere. U današnjem polarizovanom političkom pejzažu čak i mali pomaci u javnom mnjenju mogu odrediti kome će pripadati budućnost - pristalicama autoritarizma ili otvorenim, demokratskim društvima.
Autor je viši istraživač u kancelariji “Demokratija budućnosti” Fondacije Fridrih Ebert; gostujući je profesor na Centralnoevropskom univerzitetu u Beču i istraživački saradnik u Institutu za demokratiju Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
