S bregovitog, šumovitog, glasovitog Pantovčaka, divan pogled na panoramu Zagreba. Na nevelikoj kući, mermerna spomen-ploča s napisom: “U ovoj kući 25. i 26. februara 1928 godine održana je VIII konferencija zagrebačke partijske organizacije kojoj je prisustvovao drug Tito”.
Sa zvonika stare crkve javlja se sat, otkucavajući vrijeme, koje nezaustavljivo teče...
Gakanje gladnih vrana; jesen je... Zarumenio se javor.
Traje sjećanje. Davnih sedamdesetih, intervjuisao sam gotovo sve tadašnje žive spomenike jugoslovenske literature. Falio mi je samo enciklopedista Miroslav Krleža, jedan od najvećih jugoslovenskih i hrvatskih pisaca. Telefonirao sam mu iz Titograda i zamolio za intervju. Popričasmo o književnosti. Isprva se malo nećkao...
- Jeste li vi mlad čovjek!? - upita me odjednom Krleža.
- Jesam!
- Hajte, dođite kod mene u Zagreb!
Ne odoh. Odvukoše me, nažalost, neki drugi redakcijski poslovi. Danas-sjutra, danas-sjutra i tako mi propade dogovoreni intervju s Miroslavom Krležom.
Osnivač Leksikografskog zavoda Hrvatske. Na impozantnoj zagrebačkoj palači krupnim slovima Ispisano: “Leksikografski zavod Miroslav Krleža”.
Susreti s Krklecom
Ali, ako sam “ispustio” Krležu, nijesam Gustava Krkleca. S njim sam se često sretao, dolazio u njegov zagrebački dom, u Gundulićevoj 48. Na zidu i dvije slike crnogorskih slikara, Mila Milunovića i Jovana Zonjića. Krklec mi reče da ga je Milunović u Parizu, u “Kafeu des Lilas”, učio da igra bilijara...
Upoznao sam Krkleca na Festivalu jugoslovenske poezije mladih u Vrbasu, gdje je bio redovan i glavni gost. Odsijedao je sa suprugom u hotelu “Bačka”, uvijek u istoj sobi. Bila je milina slušati ga; duhovit, veseljak; čas zagorski grof, čas skadarlijski “bohem”. Sretali smo se i u ateljeu crnogorskog slikara, u Vrbasu, mog cetinjskog drugara, Ratka Šuta Šoća. Pjesmom “Osam tamburaša s Petrovaradina” (“Zaustavite Dunav i kazaljke stare, ovo je pjesma moja...”), Šoć je podario Vojvodini “nezvaničnu himnu”. Pisao poeziju; recitovao.
Tamburaši, tamburaši, svirajte mi pjesme davne... Dok smo u slikarevom ateljeu ispijali vinjak iz keramičkih ćikarica za kafu, Krklec i Šoć su se “nadgornjavali” ko će bolje izgovoriti neku pjesmu...
Jer gradovi bez svojih pjesnika nijesu gradovi (Matoš).
A Krklec “Matošev šegrt”.
- Privlači me feljtonu upravo ta matoševska “pečalba”. Matošev opus najbolje je svjedočanstvo da ni feljtonistika ne “odumire” tako lako i olako. - veli mi Krklec.
Tokom boravaka na Festivalu u Vrbasu, Krklec mi je pričao da je 1924. godine kao mlad novinar beogradskog “Vremena” proputovao Crnu Goru od Čakora do mora i objavio seriju reportaža pod naslovom “Fordom kroz Crnu Goru”, opisujući crnogorske varoši, Andrijevicu, Berane, Podgoricu, Cetinje, Kotor...
Zainteresovao sam se za taj rukopis; pisac mi je obećao da će mi ga dati.
Otputovao sam u Zagreb, u piščevom domu (Gundulićeva 48) dobio tekst kucan na četrdesetak strana, i s Krklecom sročio razgovor o njegovim “davnim danima” u Crnoj Gori.
Pisma, pisma...
Krklec mi 29. februara 1972. iz Zagreba piše: “Dragi druže Vukoviću, bio sam desetak dana u Beogradu, i tamo mi ‘jedan čovjek reče’ da je ‘Pobjeda’ najavila moje priloge. Međutim, meni je list prije mjesec dana obustavljen, vjerovatno jer nisam poslao traženu pretplatu. Za taj propust krivica je u tome, što se moja supruga, koja obavlja te poslove, razboljela od išijasa, pa je nisam htio zamarati. Molim Vas, dakle, da mi pošaljete sve brojeve lista u kojima je riječ o tome, kao i brojeve u kojima će (eventualno) izlaziti moje davne reportaže. A molim Vas da mi se i dalje Vaš list šalje, pretplatu ću prvom prilikom doznačiti. Nadam se da ste bar nešto materijala mogli, nakon toliko vremena, iskoristiti onako kako smo se dogovorili. Draško Redžep mi reče u Novom Sadu, da ću i ove godine biti pozvan u Vrbas, pa se nadam da ćemo se tamo sresti. S molbom za što skoriji odgovor srdačno Vas pozdravlja Vaš stari Gustav Krklec”.
S Krklecom sam pravio nekoliko intervjua. Jednom sam mu poslao pitanja, a on mi je pisamcetom odgovorio: “Dragi Slobodane, eto, jedva stigoh da završim ovo, a nadam se da nije kasno. Ako Vam ne konvenira, vratite mi rukopis, jer je pisan ‘u živo’... Srdačan pozdrav Vaš odani G. Krklec”.
Javlja mi da mu opet stiže opomena zbog pretplate na “Pobjedu”, koju, kaže, “rado čitam, jer me zanima kako je kod Vas”.
S tadašnjiom glavnim urednikom “Pobjede” Milom Kraljem, dogovorio sam da mu list šaljemo besplatno jer je tu svotu svojim prilozima odužio.
Sretao sam se s Krklecom i u Crnoj Gori; u Kotoru, gdje je dolazio kod svoje ćerke Gordane, zatim na “Ratkovićevim večerima poezije” u Bijelom Polju.
- Bijelo Polje spada u uzbudljive doživljaje mojih “poznih ljeta”. Divni ljudi, zrak iz prve ruke, drugarstvo “a-ma-ha”. Opet ću poći ako me pozovu na Ratkovićeve dane. Risto mi je bio dobar drug i iskreni prijatelj. To se ne zaboravlja lako. - reče mi Gustav. Posljednji put smo se sreli početkom septembra 1973. u Stocu, na Stolačkim književnim susretima “Slovo Gorčina”. Tada sam ga fotografisao.
Zagrebački razgovori
U Zagreb sam svojevremeno dolazio novinarskim poslovima. Sretao se s Arsenom Dedićem, intervjuisao Miu Oremović, istaknutu hrvatsku filmsku i pozorišnu glumicu, u nekoliko navrata razgovarao s Mišom Brozom, Titovim sinom...
Jednom prilikom, u Gradskoj kavani, na Trgu bana Jelačica, zatekoh slikara Stojana Aralicu; elegantan, uvijek s leptir mašnom. I slikao je s leptir mašnom. Poznavao sam ga odranije, dolazio u njegov beogradski atelje.
Ličanin.
- Oduševljen sam ličkim pejzažom; Likom sa njivicama, žitima, bregovima i šljivicima; s kamenim kućicama. - pričao mi je Aralica.
Krajem devedesetih, pozvao sam Arsena Dedića i za list koji sam uređivao, zatražio intervju; poslao pitanja. On je ubrzo odgovorio, šaljući mi odgovore, uz pisamce:
“Štovani i dragi Vukoviću, učinio sam što sam znao i mogao. Ili objavite, ili bacite, ali nipošto mi ništa ne mijenjajte. Siguran sam da to ne biste ni učinili. Štujem riječ, ma čija bila i ma kakva bila. Volio bih da mi pošalješ koji primjerak razgovora, ako bude objavljen. Zacijele li rane, a znamo da neke neće nikad, volio bih da se sretnemo. Do tada s najboljim namjerama pozdravlja te Arsen. Zagreb, XI/’97”
Negoševe veze
Veliki putnik, vladika i gospodar crnogorski, Njegoš, u Jevropu je putovao morem; lađom iz Kotora, preko Dubrovnika, Splita, do Trsta, pa odatle u carski Beč, Petrograd; niz Italiju, u Livorno, Pizu, Veneciju, Firencu, Rim, Napulj, Pompeju...
Razbokorila se Njegoševa prijateljstva i prepiske s Ljudevitom Gajem, banom Josipom Jelačićem, Stankom Vrazom, Petrom Preradovićem, Mažuranićem i drugim istaknutim Hrvatima toga doba, što govori da su tradicionalne veze crnogorskog i hrvatskog naroda duboke. (U Zagrebu je štampan Njegošev “Lažni car Šćepan Mali”).
U epskom “Gorskom vijencu”, Njegoš je hrabrio sve južnoslovenske narode, a naročito, kako je kazao, “našu braću sokolove Dalmatince i hrabre Hrvate”.
... I: evo me onomad u Zagrebu poslije dugo vremena. Sve je isto i nije isto. Zagreb je Evropa. Među deset najboljih evropskih gradova za zdrav život, nalazi se Zagreb, barabar s Lisabonom, Bečom, Pragom, Cirihom... Svuda se osjeća da je Republika Hrvatska u Evropskoj uniji...
Obiđoh neka “stara”, kultna mjesta. U “Kavkazu”, (Kazališnoj kavani), popih kafu. Prepun mladih ljudi, uglavnom studenata, s obližnjeg Pravnog fakulteta.
U centru grada, Ulica Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika. Živio je i u Nikšiću. Pjevao: “Noćas se moje čelo žari,/ noćas se moje vjeđe pote;/ i moje misli san ozari,/ umrijeću noćas od ljepote,/ Duša je strasna u dubini,/ ona je zublja u dnu noći;/ plačimo, plačimo u tišini,/ umrimo, umrimo u samoći”.
Sretam slikara Dimitrija Popovića i suprugu mu, Jagodu. Ispričah im istinitu anegdoticu. Dok smo živjeli na Cetinju, prijateljevali smo s Milošem Vuškovićem i Acom Prijićem, crnogorskim slikarima. Jednog dana posjeđeli u našem domu.
- Ima jedan mali Popović u Gimnaziji, odlično crta! - reče Miloš Vušković.
Ispričah to Dimitriju i Jagodi. Prsnuše u smijeh.
Iznenađenje u taksiju
Svijet je mali. Čuda se događaju. U Gundulićevoj, uđoh u taksi. Razgovorljivi zagrebački taksista, spomenu Jevrema Brkovića!
- Jevrem mi je poklonio knjigu, “Kurvini sinovi”, s posvetom. Stanovao je na broju 81 na Ilici. - veli taksista Josip.
Šište Ilicom plavi tramvaji.
Dođoh do broja 81 gdje je, u emigraciji, sedam godina živio jedan od najznačajnijih crnogorskih pisaca, akademik Jevrem Brković...
Zagreb je onomad dobio još jedan veliki teatar. Ovaj umjetnički događaj slavi istoriju i najavljuje budućnost nacionalne pozorišne kuće. Hrvatsko narodno kazalište je otvaranjem druge scene (HNK2) na zagrebačkoj Trešnjevci, ušlo u novu eru. Pozorišna svečanost je počela izvođenjem Slave umjetnosti, savremenom interpretacijom scenskog prologa kojim je pred carem Franjom Josipom, prije stotrideset godina, otvorena matična zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Novo pozorište, HNK2, će, kako je istaknuto, nuditi inovativne forme za mlađu publiku, koja sve više dolazi u pozorište...
S Trga bana Jelačica zalepeta jato golubova.
Bonus video:
