Najisplativije je biti pisac u Crnoj Gori. Sve više objavljujete, sve manje vas čitaju. Para vam sa svih strana sipaju, partija, organizacije, ministarstva i biznismeni, kako ko stigne. Pisci bez čitalaca, ta kategorija je patentirana. Bilo bi dobro da to zanimanje zaštitimo prije nego uđemo u EU.
Zato i postoji više “udruženja pisaca” nego što pojedini članovi tih udruženja imaju prodatih primjeraka knjiga. Neki od njih imaju i više objavljenih knjiga nego čitalaca. Kao da postoji milionska publika koja jedva čeka njihovo sljedeće djelo, razmeću se i objavljuju bez prestanka. Vjerovatno kako bi opravdali svoje zvanje i privilegije.
Oni nemaju mišljenje o svemu, oni o svemu imaju po knjigu. O Jugoslaviji, Duklji, nacionalizmu, o Crnoj Gori, Balšićima, Vojislavljevićima, Petrovićima, a sve što pišu, govore prije svega o sebi, a to nažalost, nije zanimljivo a ni kvalitetno.
I svima se nešto kriva. Dobiju novac od države za kulturno uzdizanje naroda, jer niko ne smije da im ospori talenat jer će da pište kako je to progon na ideološkoj osnovi. Prečesto se ta knjiga štampa i dijeli se samo prijateljima i rodbini, a veći dio tiraža završi na nekoj terasi pokriven ceradom dok stranice ne požute od vlage ili sunca. Ali titula “poznatog pisca, člana udruženja tog i tog” ostaje da zvoni kad god nešto ima da izjavi. Dakle, kod nas su pisci poznati ne zato što su čitani već zato što na sva zvona galame da su pisci. Oni su gostujući pisci, stalno su u jutarnjim programima i nešto “smatraju” a zapravo samo smaraju. Karavan.
Katkad ih pošalju na inostrane festivale da se i tamo razmeću talentom. Uvijek su fotografisani oni na bini, a nikad se ne vidi publika, jer ona i ne postoji. Sve se to kači na društvene mreže, čini se čovjeku “ovoga cio svijet čita” a ne čitaju ga ni kod kuće. Sve je poza, imitacija književnosti, knjige bez sadržaja. Prazno.
Mora se priznati da u svemu tome prednjače muškarci. Oni se pojavljuju i glume medijatore, teže da budu na braniku otadžbine (ove ili one) sve kako bi sebi stvorili ulogu. To su dakle više glumci nego pisci. Djela im služe samo kao alibi za politički angažman i apanaže. Nikad neće priznati da su prodali između 3 i 7 primjeraka svoje knjige, već će reći da su namjerno skrajnuti, da ih zbog ideologije kriju i ne dozvoljavaju publici da čuje za njihovo kapitalno djelo. Kao da se dobra knjiga može uopšte sakriti od publike. Želja za čitanjem postoji, ali nema pisaca, oni su postali agitatori, samo dovoljni i samo dosadni.
Ali u dva velika grada bivše Jugoslavije, u Beogradu a i u Zagrebu, u izlogu knjižara vidio sam knjige dvije spisateljice iz Crne Gore. Jasenka Lalović i Olja Knežević pišu knjige, a zamislite, ljudi ih čitaju! I to ih čitaju ljudi koji sa njima nisu ni u prijateljskim odnosima, a nisu ni rođaci. Kakvo čudo.
Nakon promocija dugo potpisuju knjige, a većinu onih koji čekaju u redu za potpis pitaju za ime kako bi napisali posvetu, jer zaista ne poznaju sve svoje čitaoce po imenu, kao neki. Ne guraju ih država, ministarstva i partije. Pisci bez čitalaca će sigurno pokušati da ospore značaj njihovih knjiga, zavidni što se prodaju i što ih ljudi čitaju. Ali ljudi vole to što one pišu, pa zar to nije lijepo i normalno? Neke knjige ipak imaju čitaoce.
Zato bi bilo dobro da novinari paze kako potpisuju pisce. Jer vrlo često “poznati pisac” znači i “galamdžija” ili “bukadžija”. To su pisci neprodatih i nepročitanih knjiga, prinuđeni da sebi grade karijeru na alternativne načine. “Pisac bez čitalaca” to zvuči grubo, ali je tačno.
Bonus video:
