Još odavno, mnogo prije nego što je Donald Tramp prvi put izabran 2016. godine, posmatrači upozoravaju na njegove autoritarne ambicije. A od njegovog povratka u Bijelu kuću ove godine, upozoravaju i da će republikanski zakonodavci i konzervativna većina u Vrhovnom sudu nastaviti da mu idu naruku. Pa ipak, kako u Sjedinjenim Državama tako i širom svijeta, lideri nastavljaju da mu se dodvoravaju i da mu laskaju.
Druga Trampova administracija potvrdila je i najcrnje prognoze, udarajući na agencije i institucije koje štite demokratiju u zemlji i projektuju meku moć u inostranstvu, uključujući Američku agenciju za međunarodni razvoj (USAID), Ministarstvo obrazovanja i Upravu za socijalno osiguranje. Vojska je u američkim gradovima raspoređena iz lažnih razloga, pokrenuta je masovna kampanja deportacija koja gotovo uopšte ne obezbjeđuje pravičan postupak, a sudske odluke se iznova i iznova ignorišu. A od kasnog ljeta, administracija bombarduje čamce na Karibima za koje tvrdi da prevoze drogu u SAD.
Kao kod Džordža Orvela - Trampova administracija nastoji da manipuliše i stvarnošću. Sa vladinih sajtova uklonjeno je istraživanje o klimatskim promjenama i ekstremnoj desnici, odloženo je objavljivanje podataka o zaposlenosti i inflaciji (uz istovremene tvrdnje da je ekonomija u sjajnom stanju), a svaka neprijatna činjenica proglašava se "prevarom" Demokrata. U međuvremenu, Tramp lijepi svoje ime na sve što može - od novog sajta koji po sniženoj cijeni prodaje ljekove (TrumpRx) do Američkog instituta za mir (sada Institut za mir Donalda Dž. Trampa).
U svom neumornom samoveličanju - i trci za Nobelovom nagradom za mir - Tramp tvrdi da je okončao sukobe koji i dalje traju, koji se nikada nisu ni dogodili, ili u kojima je njegova uloga, u najmanju ruku, sporna. Nobelov komitet nije nasjeo na Trampovo lobiranje, ali su drugi u njegovom krhkom egu prepoznali priliku da zadobiju naklonost. To objašnjava zašto je Međunarodna fudbalska federacija (FIFA), svjetsko upravno tijelo fudbala, ustanovila "nagradu za mir" posebno za Trampa, koji ju je prihvatio bez trunke ironije, sa vidnim zadovoljstvom, u Centru za izvođačke umjetnosti Džon F. Kenedi (na koji Tramp takođe namjerava da doda svoje ime).
Dok je njegova administracija protiv "utješnih nagrada za učešće" i zabranjuje programe koji podstiču raznolikost, jednakost i inkluziju pod izgovorom da navodno zanemaruju zasluge, Tramp bez imalo stida zahtijeva nezaslužena priznanja - i nagrađuje one koji mu ih daju. To dobro zna predsjednik FIFA Đani Infantino. Zna to i Azerbejdžan, koji je Trampa nominovao za Nobelovu nagradu (a iz te zemlje potiču i umjetnici koji izrađuju samu nagradu), u pokušaju da mu se dodvori. Vjerovatno je to dobra investicija: od Katara i Pakistana do Švajcarske, vlade su izvukle znatne koristi u zamjenu za obožavanje, raskošne poklone i unosne poslovne aranžmane.
Neki evropski lideri bili su "zgađeni" švajcarskim poslovima sa Trampom. Ali to ih nije spriječilo da se i sami ponižavaju u nastojanjima da ga zadrže na svojoj strani. Ovog ljeta, generalni sekretar NATO-a Mark Rute nazvao ga je "taticom", očigledno se nadajući da će šala dovoljno laskati Trampovom egu da ga odvrati od napuštanja Evrope i izdaje Ukrajine.
Bez uspjeha: dok se Tramp naslađivao tom opaskom, nova Strategija nacionalne bezbjednosti njegove administracije opisuje Evropu ne kao ravnopravnog partnera, već kao ekonomski stagnirajuću smetnju, osuđenu na "civilizacijsko brisanje". Sa druge strane, sa Rusijom - drugom supersilom - Tramp želi da "ponovo uspostavi stratešku stabilnost".
Možda niko Trampu ne laska više od njega samog. Kada je preuzeo ulogu domaćina ceremonije Kennedy Center Honors, tvrdio je da program već dobija "oduševljene kritike", i to prije nego što je uopšte završen. "Ovo je najveće veče u istoriji Kenedi centra", izjavio je - "nema ni govora o takmičenju". Čovjek se ponekad zapita da li je izgubio sposobnost da govori, a da se pritom ne razmeće.
Ali, američki zakonodavci i zvaničnici mu u tome ozbiljno pariraju. Sastanci kabineta postali su groteskno udvorički, pri čemu se funkcioneri smjenjuju u zasipanju Trampa hvalospjevima (dok on povremeno zadrijema). Nedavno je ministarka unutrašnje bezbjednosti SAD, Kristi Noem, otišla toliko daleko da mu je zahvalila što je tokom protekle sezone oluja "držao uragane podalje".
Za svakog ko je odrastao u Sovjetskom Savezu, ove scene su više nego poznate. Sve vrste prirodnih pojava - smjena godišnjih doba, riječni tok, sunčeva svjetlost - pripisivane su velikim liderima u Kremlju, koji su, nezadovoljni moći koju su imali, sakupljali nagrade i priznanja.
Godine 1964, sovjetski premijer Nikita Hruščov (moj pradjed) odlikovao je svog antiimperijalističkog saveznika, egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, najvišim priznanjem SSSR-a - Heroj Sovjetskog Saveza. Iako je potez bio strateški - Naser mu je prethodno dodijelio egipatski ekvivalent, Orden Nila - izazvao je reakciju i kod Hruščovljevih pristalica i kod njegovih kritičara. Orden Heroja obično je bio rezervisan za izvanredna dostignuća, a ne za laskanje stranim autokratama. Čak i u Sovjetskom Savezu, laskanje diktatorima moglo je da se obije o glavu.
Gledajući Trampa, stalno se vraćam svom djetinjstvu iz sedamdesetih. Ceremonija dodjele FIFA nagrade podsjetila me na mnoge nagrade dodijeljene Leonidu Brežnjevu - 114 međunarodnih i sovjetskih medalja (jedna od njih je kasnije opozvana). Poput Staljina, i on je proglašen za "maršala", što je bio najviši vojnički čin u SSSR-u.
Ipak, u Sovjetskom Savezu smo ismijavali Brežnjevljevu sujetu, njegovu nezasitu potrebu za hvalospjevima i servilnost njegovog okruženja. Danas, u poređenju sa ponašanjem Trampa i njegovih pomagača, ludorije Brežnjeva djeluju kao bezopasni starački hirovi. Samo su Staljin i dinastija Kim u Sjevernoj Koreji dostigli ovaj nivo apsurda.
Trampovo ponašanje nikoga ne bi trebalo da iznenađuje: istorija je puna narcisoidnih autokrata. Ali u zemlji koja sebe hvali kao zemlju slobode i hrabrosti, servilni i uplašeni odgovor na njegove ucjene, korupciju i konsolidaciju moći posebno upada u oči. Uprkos Trampovoj trci za osvetom protiv percipiranih neprijatelja, američke republikance ni u kom slučaju ne šalju u gulag. Oni - poput mnogih stranih lidera - biraju da se poklone. Ako demokratija može biti tako lako razorena u Sjedinjenim Državama, ko onda može biti uzor onima koji se bore protiv ukorijenjenih autoritarnih režima poput onih u Rusiji i Kini?
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
