Hoće li 31. decembra kad se kazaljke poklope i ponoć stigne, Vlada zamisliti želju? Hoće li Vlada poželjeti kolektor za Novu da im donese Deda Mraz? Jer, čini se da nema nekog drugog načina da se to riješi.
Zanimljivo je što su Botunjani iznenada dobili i razne (nepristojne) ponude. Čini se, sad sve može, odjednom, preko noći. I zaposlenja, asfaltiranja, investicije, mnogo toga sad može. Ali kako je onda Botun bio tako zapušten decenijama? Zašto ulice izgledaju kao da nikad nisu izašli iz devedesetih godina? Koliko je novih škola u Botunu izgrađeno, koliko fabrika za preradu voća i povrća, koliko sportskih terena, autobuskih stanica, fakulteta i studenstkih domova? Što bi rekli, nikoliko.
Ali Botunjani znaju što je uništavanje životne sredine. Osjetili su to na svojoj koži. Bukvalno. Ali nije čak ni da su oni ekološki preosviješćeni, da je tako, ranije bi se ujedinili i bunili zbog Kombinata aluminijuma. Oni su zapostavljeni, da se ne lažemo, skrajnuti jer nisu dominantno glasali koga je trebalo da glasaju do 2020. godine.
Zato je Botunjanima lako danas nuditi, jer nemaju ništa do svoja imanja i kuće. Ali nije ih fer prozivati da se anticivilizacijski ponašaju, jer njihov bunt ima dublje korijene nego što je i sam kolektor. Zato je nastao klinč. Ni naprijed ni nazad. Botunski čvor.
Šavnik se zaboravio. Zato što je neko zamrznuo izborni konflikt, dogovorile su se vjerovatno političke partije da se do daljnjeg sve gurne pod tepih. Ali Botun je Kvaka22, tu postoji rok, u igri su milioni i kazne, put u EU i političari sa jedne i sa druge strane koji htjeli ne htjeli bilduju svoj imidž.
Nisu svi Botunjani “bageristi” kako ih žele predstaviti, nisu ni svi oni za Milana Kneževića. Ništa tu nije crno-bijelo, zato i djeluje nerješivo.
Možda pola djetinstva sam proveo u tom Botunu. Svako naselje kroz koje prolazi Morača je lijepo na svoj način. Botun je neodvojiv od Morače, to je posebna veza.
Kao što su posebni i ljudi koji žive tamo. Jednostavni, pošteno-prosti, samodovoljni i nenametljivi. Nećete od njih čuti “japajakanje” karakteristično za ostala mjesta i plemena. Oni vole svoju kuću, avliju i Moraču i to im je dosta. Imaju čak i “kafanu na okuku”. I svi oni vole Botun, istinski.
Ali najveća je greška (koliko god zvuči utopistički ili naivno) što se sa Botunjanima nije ranije razgovaralo. Neko je krenuo đonom, još davno, neko je upro prstom u tačku i rekao “Tu ćemo”, misleći “lako ćemo”. Onda su neki ljudi rekli “E nećemo”. I to je to. Sve što se kasnije dešavalo je samo nadograđivanje i podgrijavanje te početne greške. Sve je niklo iz toga što ljudi u samom startu nisu sjeli da razgovaraju.
Tako valjda počinju i veliki svjetski sukobi, jednako kao i ovi naši na lokalnom nivou.
Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze, ne oklijevaj ne drijemaj već kolektor spremaj.
Bonus video:
