Prethodna godina je okončana jednom diletantski režiranom predstavom, kao sa nekadašnjih seoskih smotri, tzv. Botunskim pozorjem, a nova je započela masovnim stradanjem dronova na budvanskoj obali. Možda je riječ o kakvom alternativnom teatru, projekat “Iz Rusije, s ljubavlju”?
Kao iz kakve uskovitlane proze ili pjesme Miodraga Mija Raičevića... Neka urnebesna parodija ili provincijski bluz.
Pisac čija bi imaginacija mogla kreirati ovakve bizarnosti preminuo je 28. decembra u Beogradu gdje je živio decenijama, a sahranjen je posljednjeg dana 2025. na podgoričkim Čepurcima.
Tiho, u sjenci prazničnih dana, otišao je pjesnik koji se nekako lijepo nigdje nije sasvim uklapao. Što je pristojna sudbina za pjesnika. Ta vijest je bila potisnuta prazničnom vrevom i konzumerističkom histerijom koju Nova godina uvijek aktivira.
Kao i u mnogim sličnim slučajevima izgledalo je da “zvanična” Crna Gora još nije ni čula tu vijest.
Dobro je poznato da crnogorska kultura (u čijim god rukama bila) ne umije da se odnosi prema svojim piscima - ne samo mrtvima, već ni živima. Jednostavno, to im ne ide - valjda imaju važnijih poslova. Političari su izgleda prezadovoljni dosadnom književnom konfekcijom.
U sumornom pejzažu ovdašnje književnosti prve polovine osamdesetih pojavio se Mijo Raičević. “Osećajne pesme i jedna konjska”. Knjiga koju ste morali zavoljeti - nešto sasvim drugačije od dominantnih tonova patetike, bilo tragičeske (kod nacionalista) ili konstruktivističke (kod soc-realista).
Postoji ta ludistička linija u crnogorskoj književnosti toga vremena (govorimo o osamdesetima i devedesetima), prije svih, Brkica Vuković, beskrajno talentovan, raskošan u svojim dekonstrukcijama svakodnevice, onda Mijo Raičević, više oslonjen na jednu vinaversko-parodičnu vizuru, i na kraju, najmlađi od njih trojice, ali pisac koji je prvi otišao - rano preminuli Zoran Kopitović (Amerikanac u Parizu, Biciklistički ustanak u Crnoj Gori). Biće zanimljivo, kada jednom neko otrese prašinu sa ovdašnje stvarne književnosti (a ne fiktivnih klanovskih i političkih projekcija) proučiti ovu trijadu i baciti pravo svijetlo na autore koji su duhovito odstupali od zadatih tema i suvereno zalazili izvan određenih granica.
Mijo je bio strastveni bibliofil i filmofil, znalac i proučavalac nevjerovatnih stvari, između ostaloga i detektivskih romana. Iz te fascinacije/ljubavi nastaće kultni roman “Opet silovana”, potpisan pseudonimom T. H. Raič. Bio je majstor da od klišea napravi jezičku igru ili neku dadaističku poentu. Neke od rečenica tog romana pamtim i danas. “Kiša je padala neverovatnom brzinom.” Ili: “Ubica je pio istoimeni viski”.
Urednik je nekoliko osobenih antologija, poput “Nema toliko do Lajkovca”, gdje je srpske postmodernističke pisce, od Albaharija i Mike Pantića do Zorana Ćirića i Vula Žurića, “izazvao” da napišu tzv. “stvarnosnu” prozu. (“Vole i postmodernisti deset s lukom. I pivo, jedno za drugim”, kaže u predgovoru.)
Nedavno je objavljena izuzetna knjiga koja je podsjetila na ovoga pjesnika. “Bluz dva prijatelja - u 54 tjedna”, zapisi Boža Koprivice oslonjeni na pjesme M. Raičevića. Ovaj neodoljivi omaž prijatelju i pjesniku čitaoci Arta pratili su dok je nastajao.
U raspolućenom tijelu crnogorske književne scene - bio je neka vrsta kopče između pisaca srpskog i crnogorskog dijela te scene. Uz jedan paradoks - njegovo pisanje bilo je daleko od epske matrice koja je dominirala onim djelom scene kojem je sam pripadao, i bolje je čitaoce imao na uslovno rečeno drugoj strani, bar kada je riječ o autorima od Ljuba Đurkovića do pisaca Nove cg književnosti. Ali taj paradoks samo pokazuje složenu dinamiku funkcionisanja crnogorske scene, koja se prečesto i pogrešno prevodi samo na politički znak.
Bonus video:
